Je li znanost pašnjak?

Kongres SAD umjetnost financira sa 170 milijuna dolara godišnje (preko National Endowment for the Arts), humanistička područja sa 150 milijuna dolara godišnje (preko National Endowment for the Humanities), a temeljnu znanost (preko raznih agencija) s 37 000 milijuna dolara godišnje. Nije teško dokučiti da je razlog ove ogromne razlike veza znanosti i ekonomskog rasta (znanstvena otkrića vode do novih tehnologija, koje vode do novih proizvoda i novih poslova).

Taj je rast u zadnjih 150 godina eksponencijalan. Na primjer, BDP per capita u SAD raste u zadnjih 140 godina ovako:

rast.png

Naravno, veza znanosti i ekonomskoga rasta nije jednostavna (nekima je i upitna) ali je sigurno da ekonomski uspješnije zemlje veći postotak BDP-a ulažu u znanstvena istraživanja. Industrijski najjače zemlje u zadnjih 50 godina ulažu oko 3% dok one manje uspješne (u koje spada i Hrvatska) ulažu bitno manje.

Ipak, reći će skeptici, korelacija nije siguran znak uzročne veze. Jesu li bogati bogatiji zato što više ulažu u znanost ili više ulažu u znanost zato što su bogati? Ili možda postoji treći faktor koji uzrokuje i veća ulaganja i veće bogatstvo?

Tim su se pitanjima u zadnjih 50 godina bavili mnogi ekonomisti i došli su do prilično jasnih odgovora (Robert Solow je za svoj odgovor dobio Nobelovu nagradu).

Najprije podsjetimo da se svaki eksponencijalni rast temelji na pozitivnoj povratnoj sprezi: rast neke veličine potiče sama ta veličina, tj. produkcija neke veličine potiče još veću produkciju te iste veličine (za one koji znaju nešto matematike, eksponencijalne funkcije rješenja su diferencijalnih jednadžbi oblika y’ = cy).

To znači da eksponencijalni ekonomski rast mora uključivati produkciju nečega što je i samo faktor te produkcije.

Klasični su faktori produkcije, izučavani još od Smitha i Ricarda, prirodni izvori, ljudski rad i kapital. Prirodni izvori ne mogu ostvariti pozitivnu povratnu spregu (oni se ne umnažaju potaknuti time koliko ih ima). Rast populacije jest potaknut samom populacijom pa ekonomija raste s porastom stanovništva, ali to ne dovodi do rasta ekonomije per capita. Dakle samo kapital može ostvariti pozitivnu povratnu spregu koja vodi eksponencijalnom rastu ekonomije per capita.

Međutim, daljnja detaljnija istraživanja o tome koliko rasta nosi kapital uspješno su objasnila tek oko 50% postojećega rasta. Neobjašnjeni dio rasta, poznat kao Solowljev rezidual, uspješno je objašnjen tek novim faktorom produkcije: tehnološkim napretkom. Njega ne možemo smatrati kapitalom (iako je vezan s intelektualnim kapitalom) jer tehnološka razina neke ekonomije nema titulara (nije ničije vlasništvo), ali nedvojbeno ostvaruje pozitivnu povratnu spregu (tehnologija producira novu tehnologiju).

Potaknuti ovim uvidom mnogi su se ekonomisti bavili procjenom povrata na investicije u temeljnu znanost koja je glavni pokretač tehnološkog napretka. Pokazalo se da te investicije imaju ogromni povrat od 20% do čak 60%.

Zašto onda ne vidimo bitno veća ulaganja u temeljnu znanost kada je ona toliko isplativa? Problem za investitore jest taj da je povrat velik ali nije lako prisvojiv (appropriable). Iako se znanost destilira u tehnologiju (koja pak pokreće rast) to se nužno ne dešava u istom laboratoriju, ili čak u istoj zemlji, u kojoj je stvorena odgovarajuća znanost. Nagrada je velika ali investitor nije siguran da će biti njegova.

Ukratko, znanost je javno dobro u koje privatni sektor (zbog vlastitog ekonomskog interesa) najčešće ne investira, pa su za ostvarenje njenog punog potencijala nužne javne (tj. državne) investicije. Otuda 37 000 milijuna dolara SAD investicija u temeljnu znanost. Naravno, to je i razlog zašto u R&D (research & development) država uglavnom financira R, a biznis D.

Ipak, trendovi se mijenjaju. U doba uzleta američkog svemirskog programa 2/3 investicija u R&D bile su državne, a 1/3 je bila industrijska. Danas je 1/3 državna, a 2/3 su industrijske. Stvari se očito miču od R prema D, a jasno je i zašto.

Poslije Drugog svjetskog rata SAD su ostvarivale 50% svjetskog BDP-a. To je osiguravalo da je najmanje 50% povrata od investicija u R&D prisvojivo. tj. da ostaje u SAD. Taj je postotak sigurno bio i bitno veći budući da Europa i Japan u to vrijeme nisu imali potrebnih kapaciteta za apsorpciju rezultata američke temeljne znanosti.

Danas imaju i oni i mnogi drugi, a apsorpcija se zbiva brzinom interneta. To dovodi u pitanje ekonomsku isplativost investiranja u temeljnu znanost. Zato nije čudno da njeno financiranje u SAD stagnira (na 37 000 milijuna dolara) već 15 godina. Budući da to iz istih razloga slijede i druge zemlje, glavni faktor eksponencijalnog ekonomskog rasta mogao bi polako nestati.

Mogli bismo uskoro živjeti u svijetu u kojem svaka zemlja pokušava iskoristiti temeljnu znanost koju financiraju drugi, a da je sama nije spremna financirati. Takve se situacije zovu „tragedijama javnoga dobra“ (one su primjeri zatvorenikove dileme s više od dva igrača). Klasični je primjer zajednički pašnjak koji svi koriste, ali u čije održavanje nitko ne investira. Kada konačno propadne svi su na gubitku.

Prijeti li znanosti da postane takav pašnjak?

 

O autoru zsikic

https://www.fsb.unizg.hr/matematika/sikic/
Ovaj unos je objavljen u Ekonomija, znanost. Bookmarkirajte stalnu vezu.

7 odgovora na Je li znanost pašnjak?

  1. Jovica Popovic napisao:

    Kad se vec spominje “tragedy of the commons”, pojam ima zanimljivo porijeklo…
    https://boingboing.net/2019/03/07/scientific-fraud.html

    • zsikic napisao:

      hvala, veoma zanimljivo, uvijek sam držao da je jedino rješenje za “t of c” državna, a ne privatna briga, kao i u slućaju znanosti

  2. epistemologija napisao:

    Kapitalističke ekonomije pate od jednog fenomena koji se zove tendencijski pad profitne stope. Kako se konstantni kapital (mašine, oprema, magacini, istraživanja, goriva, repromaterijali) sve više ulaže, iako višak vrednosti raste sa porastom radne snage, profitna stopa postepeno opada po formuli koju je dao Marks S/(C + V). To je neizbežni ishod akumulacije kapitala kroz ogorčenu konkurenciju među kapitalističkim preduzećima, kako bi se rival na tržištu istisnuo jeftinijim i kvalitetnijim proizvodom. Cene po jedinici nekog artikla ne mogu da se snize ako se ne poveća produktivnost rada, a to se postiže masovnim ulaganjem u R&D i savremena sredstva za proizvodnju.

    Evo grafika koji to pokazuje za Sjedinjene Države posle II svetskog rata na ovamo: https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10213749639114140&set=a.1117057325563&type=3&theater

    U jednom trenutku višak vrednosti koji generira jedna kapitalistička ekonomija nije više dovoljan za dalji tempo investicija usled sve većeg organskog sastava kapitala C/(V+S). Ekonomija prosto mora da uđe u stagnaciju, a vrlo brzo i u recesiju, zato što kada govorimo o tendencijskom padu profitne stope treba uvek da imamo na umu da je reč o prosečnoj profitnoj stopi, a realni kapitalistički sistem karakteriše gama raspodela profitnih stopa preduzeća. Veliki broj preduzeća sa smanjenom profitabilnošću više nije sposoban da isplati kamate što vodi u bankrot i otpuštanje radnika, a to sa svoje strane vodi u slabljenje kupovne moći radništva i pada agregatne tražnje koji su okidači za kaskadni efekat koji se širi kroz sve poslovne grane.

    Ovde moram malo da se zadržim na gama raspodeli profitnih stopa. Za razliku od normalne raspodele verovatnoće kod koje su vrednosti podjednako raspoređene “levo” i “desno” od očekivane vrednosti, kao što nam je to poznato iz grafikona iz standarnih udžbenika, gama raspodela ima osobinu da je njena očekivana vrednost “levo” od prosečne vrednosti i oblik njene krive je iskošen desno sa dugačkim repom, odnosno ima deblji levi kraj. Zapravo evo kako to izgleda: https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10216631666563025&set=a.1117057325563&type=3&theater

    Na grafikonu je označeno crvenom površinom (koju treba sabrati sa plavom) za koliko se povećava verovatnoća (koja se dobija integracijom funkcije gustine verovatnoće, a koja je predstavljenja ovim grafikom) da će preduzeća biti ispod stope rentabiliteta, od recimo 5 %, ako tendcijski pad profitne stope uzme maha. Dakle, povećava se broj preduzeća koji ulazi u reprodukcione probleme usled snižene profitabilnosti na nivou čitave privrede.

    To je ujedno razlog zašto total factor productivity – TFP opada u svim visokorazvijenim zemljama. Kapitalističke ekonomije su od 1978. godine pod stegom tendencijskog pada profite stope i one taj problem rešavaju kreditno-monetarnim manipulacijama i masovnim outsourcingom proizovdnje u zemlje gde je moguće eksploatisati radnu snagu za smešno niske nadnice, poput Kine i Bangladeša na primer.

    Korporacije izbegavaju da ulažu u tehnološki napredak zato što ne vide mogućnost za uvećanu profitabilnost. To je glavni razlog pada produktivnosti rada, a ne bojazan da će naučna istraživanja da se iskoriste negde drugde.

    Za detaljnije upoznavanje sa problemom tendecijskog pada profitne stope i kako on generiše recesije i depresije u kapitalizmu pogledati moj tekst na tu temu Mali rečnik kapitalističkih kriza na: https://www.noviplamen.net/glavna/mali-recnik-kapitalistickih-kriza/

  3. zsikic napisao:

    ma nije gruba greška nego obični lapsus

  4. Dragan Oremuš napisao:

    Zaključak teksta podsjetio me na predsjednika SAD a i njegov princip da članice Nato a plaćaju premalo u zajedničku obranu
    America first:)

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s