Rat sjećanja

Hladni rat tzv. realnoga socijalizma i kapitalizma završen je pobjedom kapitalizma pred gotovo 30 godina, no još uvijek bijesni rat različitih sjećanja na realni socijalizma 20. stoljeća. Na jednoj su strani simpatizeri socijalističkih ideja, uz koje su i ogromne mase istočnoeuropskih građana nostalgično zagledanih u svoju socijalističku prošlost. Na drugoj su strani oni antitotalitaristi koji inzistiraju da svaki socijalistički eksperiment nužno završava gulagom. Jedna strana razaznaje nijanse sivila, druga vidi crno bijeli svijet.

Preživjeli socijalisti koji traže veću ulogu države u očuvanju socijalnih prava misle da su babice pred 30 godina s prljavom vodom totalitarizma bacale i dosta zdrave djece. Pobjednički konzervativci, pogotovo oni puni nacionalnog naboja (koji su jučer često stradali, a danas često profitiraju), svaki argument u prilog redistributivne politike pomoći slabijima diskreditiraju podsjećanjem na progone totalitarnih vremena.

Nakon početne euforije oslobođenja ali i ubrzane demontaže socijalnih sigurnosnih mreža, koju je nužno pratilo siromaštvo masa i bogatstvo elita, pogled na vlastitu socijalističku prošlost počeo se mijenjati. U anketi PEW-a iz 2010. na pitanje „ je li ekonomska situacija običnog čovjeka lošija, ista ili bolja nego pod komunizmom“ 72% Mađara te 62% Ukrajinaca i Bugara odgovorilo je da je ona lošija. Najveći postotak onih koji su smatrali da je bolja bio je 47% u Poljskoj:

Konzervativni odgovor na ovaj neočekivani obrat jest Praška deklaracija o potrebi bolje edukacije o zločinima komunizma. S istom je svrhom nastao i konzorcij organizacija koje promoviraju izjednačavanje komunizma s nacizmom u udžbenicima europske povijesti 20. stoljeća (Platforma o Europskom sjećanju i savjesti iz 2011.). Na tom je valu i Nacionalni dan žrtava komunizma 7. studeni, koji je proglasio predsjednik SAD Donald Trump. Najdalje je otišla Ukrajina koja je čak zakonski regulirala nedavnu povijest. Ako novinar o razdoblju 1918. – 1990. ne piše u skladu sa službenom poviješću njegove novine mogu biti ugašene, a on može biti osuđen na 5 do 10 godina zatvora. Teško izborena sloboda tiska zagubila se u bespućima nove povijesti.

Je li to tek upozorenje da ne ponovimo stare greške, kako tvrde oni koji nam pričaju „ još uvijek neispričanu priču o komunističkoj pošasti“ ? S obzirom na izuzetno malu vjerojatnost povratka komunizma na Zapad 21. stoljeća mora da se radi o nečem drugom.

Osnovni argument „ ljudi su masovno ubijani u komunističkim sustavima i stoga komunizam treba odbaciti kao političku opciju“ zahtijeva dodatnu premisu „ ako je sustav temeljen na nekoj ideologiji masovno ubijao onda tu ideologiju treba odbaciti kao političku opciju“.

Ta se dodatna premisa obično prešućuje jer se lako može iskoristiti za analogni argument protiv kapitalizma. Naravno, i u kapitalističkim se sustavima masovno ubijalo. Dovoljno se sjetiti ropstva i istrebljivanja urođenika diljem svijeta.

Dakle, potrebna je neka druga dodatna premisa koja bi odbacila komunističke ali ne i kapitalističke sustave. Najčešća je „ako je sustav temeljen na ideologiji koja nužno vodi do masovnog ubijanja onda tu ideologiju treba odbaciti kao političku opciju“.

Pobornici kapitalizma s pravom će reći da „vjera u slobodno tržište i privatno vlasništvo ne vodi nužno do ropstva i istrebljenja domorodaca“. No, jednako tako „vjera u redistributivne politike i društveno vlasništvo ne vodi nužno do gulaga“. To može biti predmetom rasprave, ali u najmanju ruku nije bjelodano ni u jednom od ova dva slučaja.

S druge strane to jest bjelodano za nacizam. Taj je sustav u svojim temeljima imao ideologiju istrebljenja koju je i ozakonio. U tome se on bitno razlikuje i od kapitalizma i od komunizma i ne treba ga stavljati u isti koš s komunizmom, koliko god to danas bilo popularno.