ANTE PAVIĆ: I PLUTOKRATI I MULTINACIONALNE KORPORACIJE KRENULI NA HRVATSKE SINDIKATE

Veoma informativan članak Ante Pavića o pozadini odnosa prema sindikatima, objavljen na Forumu, prenosim u cijelosti (nisam stavio link jer se pojavljuje kao “nesiguran” pa ga možda ne biste otvorili, a bilo bi šteta):

Brojnost, jedinstvo, široka narodna podrška i odlučnost sindikata u obrazovanju da ustraju u svojim zahtjevima neugodno je iznenadila ne samo vladajuću konzervativnu stranku na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem, nego je mogućnost da sindikati opet postanu neki faktor u Hrvatskoj zabrinula i američke plutokrate i multinacionalne kompanije čija je glavna maskota u Hrvatskoj Davor Huić sa svojom udrugom Lipa.

Njega već danima pozivaju u studije televizijskih emisija, prenose njegove objave s društvenih mreža u kojima se obračunava sa sindikatima, a pojedini komercijalni mediji prenose i njegova sjećanja na ulogu u probijanju blokade Dubrovnika tokom prošlog rata.

Davor Huić i njegova Lipa tako su prometnuti u legitimne komentatore sindikalnih zahtjeva, dok sindikalisti u emisijama zbunjeno pitaju što on uopće radi u studiju, a ponekad je dojam da ni on sam ne zna što uopće radi kraj predstavnika Vlade i sindikata dok pred širokim auditorijem raspravljaju o sindikalnim zahtjevima.

Čelnik udruge koja broji stotinjak članova često populistički tvrdi da predstavlja sve porezne obveznike, kao da je riječ o homogenoj masi koja mu je dala mandat da ih predstavlja. Daleko je to, naravno, od istine, a kad se samo malo dublje zagrebe po površini, uvid u prirodu njegove udruge i ideologije koju predstavlja i promiče, daje odgovor zašto je Huić rado viđen gost i sugovornik komercijalnih i javnih medija.

Udruga Lipa dio je mnogo šire globalne mreže konzervativnih i libertarijanskih think-thankova i lobističkih skupina koje, najčešće pogonjene korporativnim donacijama, zagovaraju niže poreze i smanjivanje države blagostanja.

Lipa je partner Mreže Atlas, sve utjecajnijeg think-thanka kojeg je kroz njegovu povijest čak financirala i američka vlada, prepoznavši u Atlasu koristan alat za promicanje svojih vanjskopolitičkih ciljeva pa je Atlas dobivao novac američkih poreznih obveznika preko američkog ministarstva vanjskih poslova i National Endowment for Democracy (NED). S druge strane, Atlas je primao novac brojnih korporacija kako bi promovirao njihove interese, poput Pfeizera, Proctor & Gamblea i Shella. Njihovi donatori su i notorni plutokrati poput desničarskog multimilijardera Charlesa Kocha, a Atlasovi ljudi ušli su u administraciju američkog predsjednika Donalda Trumpa.

Ovi svojevrsni neoliberali 2.0 posebno su aktivni u zemljama Južne Amerike, gdje utječu na demokratske izbore. Ekstremni desničar i ljubitelj vojnih diktatura Jair Bolsonaro bio je njihov izbor za predsjednika Brazila. Danas on na čelu Brazila radi ono što je u temeljima ideologije Atlasa – javno dobro kao što je Amazonija ubrzano daje u privatne ruke što je dovelo do sve češćeg paljenja šuma kako bi se raskrčile za stvaranje profita. Njihov izbor je i Sebastian Pinera, predsjednik Čilea, protiv čijih neoliberalnih politika prosvjeduju milijuni ljudi u zemlji, a protiv kojih je krenuo oružjem uvodeći policijski sat.

Po mjeri im je, po svoj prilici, bio i kratkotrajni hrvatski premijer Tihomir Orešković, jedna od najbizarnijih političkih ličnosti u vrlo oštroj konkurenciji u bizarnosti koja vlada u Hrvatskoj. Njemu je Huić bio savjetnik, i to u vrijeme kad je sa svojim firmama bio u poslovnoj vezi s Vladom te nizom ministarstava i državnih firmi, uzimajući milijune novca poreznih obveznika.

Lipa je, na ime nagrade Templeton kojeg godišnje dodjeljuje Atlas, 2018. godine primio najmanje 25 tisuća dolara za svoje aktivnosti jer u Atlasu vjeruju da je baš Huić zaustavio uvođenje poreza na nekretnine u Hrvatskoj. Lipa je također prošla kroz Atlasove treninge za promicanje svojih ideja.

Kako je primijetio novinar The Intercepta Lee Fang, slobodno-tržišne ideje, poput smanjenja poreza na bogate, umanjivanje javnog sektora i njegovo postavljanje pod nadzor privatnih operatora, i liberalizirana trgovinska pravila i ograničavanje sindikata – uvijek su se borile s percepcijskim problemom. Zagovornici ove vizije otkrili su da birači imaju tendenciju da takve ideje shvate kao sredstvo za posluživanje gornjeg sloja društva.

Preobražaj ekonomskog libertarijanizma u ideologiju javnog interesa zahtijevao je razrađene strategije za masovno uvjeravanje. Ili kako je to lijepo kazao Anthony Fisher, britanski poduzetnik i osnivač Mreže Atlas, navodeći svrhu svoje organizacije: „Kako bi utjecali na javno mišljenje, neophodno je izbjeći bilo kakvu sugestiju da prevladavaju nečiji interesi ili namjera da indoktriniramo“. Stoga je trebalo razasuti mrežu think-thankova po cijelom svijetu, a ekonomska istraživanja i različiti indeksi koji mjere takozvane tržišne slobode imaju za cilj indoktrinirati javnost. Zato think-thankovi često nose nazive instituta ili laboratorija i slično kako bi se istakla njihova objektivnost. Zato se uz Huića često pojavljuje i ekonomist Velimir Šonje sa svojim istraživanjima jer je za promicanje ideja potrebna akademska potvrda.

Osim toga, u svojim imenima ovi think thankovi nose nazive „poreznih obveznika“, „potrošača“ i slično, kako bi ostavili dojam da se bore za opću stvar. Kako je primijetio u svojoj analizi Corporate Europe Observatory, korporacije koriste libertarijanske think-thankove kako bi se borile za deregulaciju, odnosno kako bi pogurale svoj profit ispred zaštite zdravlja i potrošačkih prava.

Primjerice, u Bruxellessu djeluje libertarijanski think-thank Centar za potrošački izbor (CCC) kojeg je osnovao američki think-thank Students for Liberty, kojeg financira Charles Koch i koji su dio mreže Atlas. Oni su proširili svoj utjecaj i preko granica SAD-a. Iako CCC tvrdi da brani potrošačka prava, njegov glavni cilj je maknuti regulatorne okvire za velike industrije, poput duhanske. Tako je svečani ručak CCC-a na kojem su sudjelovali visoki dužnosnici EU, platio svjetski japanski div Japan Tobacco International (JTI). Ta multinacionalka plaća sličan think-thank Slobodarska organizacija za pravo uživanja pušenja duhana u Europskoj uniji (Forest EU). Oni se bore za ukidanje zdravstvenih regulacija u vezi pušenja pod egidom zaštite prava na izbor, a zapravo pomažu duhanskoj industriji da realizira svoje ciljeve.

Oni su, pak, dio libertarijanskog think-thanka EPICENTER kojeg je 2014. godine osnovalo šest think-thankova iz cijele EU, uključujući londonski Institut za ekonomske odnose, kojeg je još pedesetih godina prošlog stoljeća osnovao Anthony Fisher, isti onaj koji je osnovao i mrežu Atlas.

Prema knjizi „Stvaranje Tačeričine Britanije“ (Making Thatcher’s Britain) povjesničara Ben Jacksona i Roberta Saundersa, jedan brodarski magnat napomenuo je da, “ako su sveučilišta osiguravala municiju za sindikate, onda je Institut bio važan izvor metaka za poslodavce”. Prema Trasparifyju, Institut je jedan od najnetransparentnijih think-thankova u Velikoj Britaniji i ne zna se točno tko ga sve financira, ali je The Guardian 2013. godine otkrio da duhanska industrija voli davati novce Institutu, uključujući i JTI.

Međutim, Lipa nije samo dio mreže Atlas. Ona je i dio Europske udruge poreznih obveznika (TAE), transeuropske lobističke organizacije kojoj je cilj utjecati na javne politike u Europskoj uniji. Zato je zabavno kad Huić optužuje sindikate da su lobisti, u podrugljivom tonu, jer je i sam dio organizacije koja je i službeno prijavljena kao lobistička organizacija u EU. Ta je organizacija povezana s kontroverznom Fondacijom Heritage, vrlo utjecajnom konzervativnom i desničarskom organizacijom, koja je poznata i po tome da financira negatore klimatskih promjena, a donirala je novac krajnje desnom britanskom UKIP-u. Najpoznatija je po tome što je bila ključni igrač u utjecaju na politike bivšeg američkog predsjednika Ronalda Reagana, a utjecaj na javne politike se nastavio do današnjih dana i smatra se najutjecajnijom konzervativnom organizacijom u SAD-u. Heritage je dobivao veliki novac od plutokratske braće Koch te niza velikih korporacija kao što su Boeing, Lockheed Martin, GlaxoSmithKline, Novartis Shell.

Ovako široka mreža koja osniva bezbrojne think-thankove po svijetu ima samo jedan cilj – borba protiv takozvane države blagostanja, odnosno zaustavljanje plime socijalne države koja je na vrhuncu bila u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. U to spada i što veći dio javnih usluga staviti pod privatnu kontrolu i razbiti radničke pokrete koji su se do sedamdesetih godina pokazali kao glavna organizirana brana takvim tendencijama.

Dolaskom na vlast Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji, i Ronalda Reagana u SAD-u, njihov je utjecaj snažno narastao i može se reći da je danas njihova ideologija dominantna u društveno – ekonomskim odnosima. Međutim, čak i ovako oslabljeni sindikati njima predstavljaju opasnost jer plima nezadovoljstva sve više raste zbog rastuće nejednakosti u zapadnim društvima, uzrokovanim baš ovakvim politikama što ih propagiraju i koje, pojednostavljeno rečeno, pogoduju bogatima. Ovim organizacijama na piku su posebno sindikati u Južnoj Americi, ali zašto ne učiniti nešto protiv njih i u drugim zemljama, pa i u Hrvatskoj, u kojoj su do sada bili prilično apatična masa sa svim svojim unutarnjim slabostima?

Stoga Davor Huić, udobno zavaljen u vladajuću paradigmu, i često pri vlasti – nekad poslovno, a nekad i doslovno – može nesmetano biti pozivan u emisije medija koji su ili pod kontrolom konzervativne većine koja dijeli slične stavove kao i Huić, ili u privatnim komercijalnim medijima čiji su vlasnici jednako tako zabrinuti da plima nezadovoljstva i želja za organiziranjem ne zahvati i njihove radnike, novinare koji su prvi pristali postati prekarijat.

Ovi mediji nikad neće spomenuti koji su Lipini interesi s obzirom na njezinu umreženost s mnogo većim konzervativnim i neoliberalnim igračima. Bitno je da Huić nazove sindikate „interesnim skupinama, silno dobro organiziranima, bogatima i moćnim udrugama koje okupljaju ljude neke djelatnosti s ciljem da maksimiziraju svoje interese“, iako je dio daleko moćnije, bogatije i utjecajnije mreže.

Kako, na primjer, vjerovati domaćem konzervativnom dnevnom listu, koji je na početku štrajka zazivao pad potpore sindikatima pa kao stručnjaka predstavlja upravo Huića, kad je siva eminencija tog lista uhvaćena kako američkoj televizijskoj mreži u Sloveniji nudi određene ustupke ako ne emitira prilog koji šteti konzervativnoj vlasti u Hrvatskoj?

Kako vjerovati jednom drugom mediju, koji u stilu obračuna s neistomišljenicima i osobama drugih nacionalnosti u devedesetima kojim je obilovao nacionalistički prostor sa svojim „reagovanjima čitatelja“, objavljuje pismo neimenovane učiteljice koja ne podržava štrajk i koja učitelje u štrajku proziva kao „uhljebe“, „koji ne shvaćaju kako je drugim „djelatnicima“ u privatnom sektoru“, i tako dalje, sve kao da je pismo pisao vlasnik portala. U eri borbe protiv takozvanih „lažnih vijesti“ ovo pismo predstavlja jedno od sramotnijih epizoda hrvatskih medija u propagandnom djelovanju.

Interesi političke vlasti po tko zna koji put su postali jednaki interesima bogatih pojedinaca u Hrvatskoj.

Nije da Huić i brojni poslodavci u medijima nisu dali sve od sebe pa pokušali posvađati radnike u privatnom i javnom sektoru. Uvijek nastupajući s pozicije žrtve, kao u kakvoj komediji zabune, stali su braniti radnike u privatnom sektoru, koristeći ih za vlastite probitke.

Činjenice je, međutim, da su sindikati javnih službi ostali jedina relativno snažna organizirana skupina u odnosu na poslodavce u Hrvatskoj, nasuprot potpuno razbijenim sindikatima u privatnom sektoru i postoji bojazan da bi njihova uspješna borba mogla dati krila nekom snažnijem organiziranju radnika u privatnom sektoru, a takvu ideju treba slomiti u začetku.

Čak je i Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta, kojeg Davor Huić ni u groznici ne može nazvati socijalistom, pojmom za kojim poseže kako bi nekoga diskreditirao, kazao za portal Faktograf da „sindikati sa svojim zahtjevom za rastom osnovice, u ovoj situaciji, čine uslugu sebi, ali i društvu u kontekstu odljeva radne snage“, podsjećajući kako je Hrvatska među nekoliko rijetkih zemalja Europske unije kod koje je od 2008. godine vođena izrazito restriktivna politika plaća u privatnom i javnom sektoru. Rezultat te restriktivne politike je da su i nakon oporavka najveći dio sebi priskrbili poslodavci. No, situacija se radikalno promijenila s demografskim kretanjima i masovnim odljevom stanovništva, a taj „ambijent“ nisu prepoznali ni Vlada ni poslodavci već su nastavili s restriktivnom politikom plaća.

Javni sindikati svojim akcijama zapravo rade u korist raspršenih i nedovoljno organiziranih radnika privatnog sektora koji su suočeni s niskim plaćama i sve bjednijim radnim uvjetima uz nedovoljno snažne poluge da utječu na vlastito dostojanstvo na radnom mjestu, ali komercijalni mediji pokušavaju uvjeriti suprotno.

Ova tema trebala bi biti zanimljiva sve brojnijim građanima koji smatraju da je navodno nebitno kreće li država prema potpunoj reviziji fašizma pa tvrde da su umorni od priče o „ustašama i partizanima“.

Na stolu se napokon onda našla dovoljno moderna i trendovska tema o sukobu dvije ideologije, o sukobu dvije vizije kamo bi ova zemlja trebala ići – prema potpunoj privatizaciji i nepostojanu radničkih prava, kada više neće biti nade da se političkim djelovanjima mijenja smjer jer će sve završiti u privatnim rukama nekolicine bogataša, ili demokratskom odlučivanju o javnim interesima većine građana ove države.

Naravno, Huiću je posao olakšan, jer ne samo da iza sebe ima pomoć privatnih vlasnika medija, te vladajuće stranke koja kontrolira javni servis, nego je danas vrlo lako odgovornost za sve prebaciti na državu.

Svakovrsna enormna devastacija društva do kojeg je doveo HDZ svojim politikama i stranačkim zapošljavanjima, definitivno olakšava usmjeriti bijes na javni sektor, što Huić i s njime povezani mediji uspješno koriste.

Osim toga, nitko ne voli plaćati poreze, a demokratsku i funkcionalnu javnu službu i socijalnu zaštitu nitko niti vidi, niti osjeća. U devastiranoj i duboko korumpiranoj državi vrlo je lako mrziti cijelu javnu upravu koju personificira stranka na vlasti.

Stoga nije bilo teško spriječiti uvođenje poreza na nekretnine, odnosno porez na bogate kako se još naziva, iako je u zraku ostao visjeti argument da bi njegovo uvođenje smanjilo cijenu rada. Tu devastaciju bilo kakvog suvislog dijaloga, Huić i njegovi istomišljenici uspješno koriste.

Može se reći, na kraju i ovako: rezultat ovog štrajka predstavlja izbor između obrazovanja i liječenja koji će biti dostupni samo bogatima, ili svima dostupnog školstva i zdravstva.

Odnosno, izbor između interesa bogatih prijatelja Davora Huića i većinskog ostatka sve siromašnijeg društva.

O autoru zsikic

https://www.fsb.unizg.hr/matematika/sikic/
Ovaj unos je objavljen u politika. Bookmarkirajte stalnu vezu.

7 odgovora na ANTE PAVIĆ: I PLUTOKRATI I MULTINACIONALNE KORPORACIJE KRENULI NA HRVATSKE SINDIKATE

  1. zsikic napisao:

    damir fabijanić mi je (kao prilog gornjem postu) poslao ovaj tekst o “uhljebu” huiću iz 2017:

    https://www.portalnovosti.com/koga-sise-davor-huic

  2. Mislav Šagovac napisao:

    Sindikati imaju svoje interese, udruge svoje, potrošači svoje i td. Svi su financirani iz nekih izvora. rijetko tko radi volonterski. Lipa je udruga koja se bori za neke svoje interese. Osim što rasvjetljava izvore financiranja i podrške, što se vrlo često spočitava i drugim organizacijama (Soroševci, konzervativci, kreacionisti i td.), ne vidim duboku poruku ovog teksta. Ili mi je nešto promaknulo? Meni osobno Huić nije interesantan sugovornik. Svi znamo da postoji milijun formi neracionalnog trošenja novca, ali prigovarati mu da se bori za interese (neo)liberalizma i da je to velika opasnost za Hrvatsku (tako sam ukratko shvatio tekst) mi je malo pretjerana.

    • zsikic napisao:

      radi se o opisu (kako rekoste) raznih interesa, financiranih iz raznih izvora, a nije nezanimljiva informacija iz kojih se izvora financiraju koji intetresi, npr. da su se svojevremeno engleski sindikati financirali iz sssr-a bila je zanimljiva informacija, kao i ona da je kontrase financirala cia

      što je (velika) opasnost za hr ovisi o tome kakvu hr želite i to od svih koji su u igri najčešće ne možete saznati pa izvori financiranja često bolje otkrivaju te želje nego samo javno iskazivanje tih želja,

      a huić stvarno nije bitan

  3. zsikic napisao:

    piše mi emil guščić:
    Ja sam mislio da ti nisi pobornik teorija zavjere.

    moj odgovor je u odgovoru na komentar mislava šagovca (v. gore)

  4. zsikic napisao:

    Piše mi Davor Huić:
    Šika, ne znam je li ti promaklo to da sam i ja na tvojoj mailing listi pa si mi greškom poslao ovaj prljavi mali pamfletić, ili si to napravio svjesno i namjerno. Nije ni bitno, kako je da je – stvarno si me razočarao s ovim, jer mi se čini da je dosta ispod tvoje razine.
    Prvo, zaključivanje opće forme „a poznaje b, b ima neku nejasnu vezu s c, dakle a radi za c“ je non sequitur gigantskih proporcija. To je kao da netko kaže da ti „radiš za predsjednicu“, jer si jako dobar frend s Čičkom (i bio si član HHO-a), Čičak je jako dobar frend s predsjednicom, pa onda ti sigurno radiš u njenoj kampanji i podržavaše je. Vjerujem da je lako vidjeti koliko je to idiotski.
    Drugo, važnije, ajmo malo o meritumu, pustimo ad hominem argumente, teorije zavjere i priproste optužnice po strani, jer očito si ovo smeće podijelio jer imaš neki dublji problem sa mnom.
    Pitanje je, dakle – što ti točno imaš protiv mog zalaganja za manje korupcije u hrvatskom društvu; manje i pravednije porezno opterećenje; a protiv bujanja prekomjerne birokracije i političkog zapošljavanja u javnom sektoru, notorne neefikasnosti i prenormiranosti, i tako dalje. Tebi se napori da se to popravi čine pogrešno usmjereni? Čini ti se da je naša država dobro uređena, previše efikasna? Da recimo pravosuđe funkcionira kako treba (manje od 10 posto ljudi u RH se slaže s tobom)? Misliš da nema političkog zapošljavanja po državnom aparatu, vrtićima i bolnicama i tako dalje? Misliš da je u redu da se kućice na Adventu dijele kako se dijele? Misliš da je OK da šefica javne klinike kupuje terenac za pola milijuna kuna? Misliš da je u redu da nam broj djece u školama pada, a da broj zaposlenih u sustavu školstva raste, a da su istovremeno ishodi našeg sustava obrazovanja sve lošiji (prema objektivnim analizama i rezultatima testova?). (Kad smo već kod školstva, samo da ponovim da a) podržavam reformu kurikuluma;i b) mislim da su prosvjetni radnici u pravu oko koeficijenata, što sam i javno više puta ponovio.)
    Tvoj pokušaj da te stvari, za koje se zalažem, koje su naprosto zdravorazumske, i za koje se zalaže valjda svaka normalna osoba u ovoj zemlji (osim tebe, čini se), prikažeš kao nešto što je u osnovi ideološki motivirano, je i samo duboko ideološki motivirano.
    Na kraju, moj „napad“ na sindikate kako ti kažeš, nije nikakav napad, nego jednostavno opažanje da sindikati javnih službi: a) imaju ogroman, rekao bih presudan, utjecaj na političke procese u ovoj zemlji, da imaju praktički „moć veta“ što su nebojeno puta do sada i pokazali; i b) da je to djelovanje u velikoj mjeri usmjereno u pogrešnom smjeru, da pogoršava sve probleme koje smo gore naveli, da se može opisati kao „anti-reformsko“ (Ribić je recimo bio predlagač „harača“ 2009.g, mnoge su reforme zaustavljene, samo ove godine jedna), da su kočničari promjena i žestoki protivnici bilo kakve racionalne rasprave o tome kako popraviti naš velik, skup i neefikasan javni sektor, i da će se suprotstaviti svakom pokušaju da se on reformira. Ti si se svojim djelovanjem stavio u službu te anti-reformske koalicije, stavio si se u službu jedne cinične klike koja koči razvoj Hrvatske, i grčevito se bori za status quo.
    Da imaš što reći o mojim stavovima, koje zastupam javno i bez fige u džepu, valjda bi o tome nešto rekao, a ne bi dijelio okolo prljave male ad hominem pamfletiće, optužnice bazirane na idiotskim teorijama zavjere.
    Pazi – ugledni matematičar. Debelo ispod tvog nivoa.
    Pozdrav,
    Davor Huić

  5. zsikic napisao:

    nisam razmišljao jesi li na listi, ali te sigurno ne bih maknuo s liste zato što te pavić spominje u članku koji sam prenio (niti bih odustao od toga članka jer tebe spoiminje)
    kao što sam napisao u odgovoru na komentar mislava šagovca (vidi gore) deklarativne želje i zalaganja nisu uvijek najbolji indikator stvarnog djelovanja

  6. Pike napisao:

    Možemo li onda sad zaključiti da su učiteljski sindikati moćniji od multinacionalki i plutokrata?

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s