Aja Sofija i politika

.

Aja Sofija, crkva svete mudrosti, građena je od 408. do 415. godine. Dovršena je 10. 10. 415. godine, ali je potpuno uništena u požaru usred pobune Nika 532. godine, kada je bizantski car Justinijan I. Veliki zamalo izgubio prijestolje. On ju je dao ponovno izgraditi i velebno se uzdigla za samo pet godina, teškim radom 10.000 radnika. Bila je središte kršćanskoga istoka do 1453. godine kada joj je dvadesetpetogodišnji sultan Mehmed II, nakon što je osvojio Carigrad, dodao četiri minareta, mozaike joj prekrio vapnom i pretvorio je u carsku džamiju. Mustafa Kemal Atatürk, potpisivanjem dekreta 1934. godine, pretvorio je tada sjedište islamskog kalifata u svjetovni muzej, oslobađajući od vapna tisućljeće stare mozaike. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan dodao je četvrti sloj ovom prastarom palimpsestu. Dekretom od 10. 7. 2020. godine, posvetio je Atatürkov Muzej božanske mudrosti pretvorivši ga opet u Aya Sofya Camii. Tako je, nakon osamnaest godina vlasti, ispunjeno ključno obećanje Erdoğanove islamističke stranke.

Otkako je Aja Sofija prije pola tisućljeća pretvorena u džamiju, muslimani dvoje oko njene islamske vrijednosti. Za militantne muslimane ona simbolizira Mehmeda II, osvajača svijeta. No ona je i grobnica mletačkoga dužda Dandola, jednoga od vođa 4. križarskog rata, a tu su i mozaici kršćanskih svetaca, da ne spominjemo onaj bizantske carice Zoe, trovačice i preljubnice. Molitva uz takve simbole za mnoge je muslimane bogohulna. Upravo zbog ovog dvosmislenog statusa, muzealizacija Aje Sofije 1934. godine bila je genijalna ideja. Potekla je od Thomasa Whittemorea koji je 1930. osnovao bizantski institut, sprijateljio se s Atatürkom i uvjerio osnivača Turske republike da obnovi mozaike Aje Sofije, koji su pet stoljeća bili pokriveni islamskim motivima, i pretvori je u muzej. Te je godine grčki premijer Venizelos nominirao Atatürka za Nobelovu nagradu za mir.

Necip Fazıl Kısakürek, avangardni islamistički pjesnik i vodeći turski antisemit dvadesetog stoljeća (preveo je i objavio Protokole Sionskih mudraca), šezdesetih godina prošloga stoljeća opisuje muzealizaciju Aja Sofije kao “zapadnu zavjeru”. Atatürk je navodno htio da Aja Sofia ostane džamija, ali je netko na dekretu lažirao njegov potpis u sklopu grozne zavjere da se “skrši duh Turaka”. Kao Kısakürekov ideološki učenik, Erdoğan se svim srcem složio i u intervjuu islamskom magazinu al-Mujtama 1994. godine, kao novoizabrani gradonačelnik Istanbula, obećao da će Aja Sofiju opet pretvoriti u džamiju.

No tijekom sljedeća dva desetljeća Erdoğan je stasao u real-političara. Njegov se islamizam smirio. Postao je konzervativni demokrat koji svoju zemlju želi uvesti u Europsku uniju (tu je primio mnoge udarce pa su ga dijelom i oni vratili na stari put). Još  2019. grupi studenata na nacionalnoj televiziji rekao je “Račun za pretvaranje Aje Sofije u džamiju bio bi preskup” i  “Još nisam izgubio smjer kao vođa pa da upadnem u zamku otvaranja Aje Sofije za molitve.”

Erdoğanova promjena uslijedila je ubrzo nakon toga, otprilike u vrijeme kada je izgubio gradonačelničke izbore 2019. godine. Istanbul je izabrao kandidata iz Republikanske narodne stranke, Atatürkove stranke. Njezin vođa, Ekrem İmamoğlu, recitirao je Kur’an u džamiji, držao se pobožno kao i Erdoğan te pobijedio na izborima s 10-postotnom razlikom (čak i nakon ponavljanja izbora koje je  Erdoğan proglasio nevažećima). Po prvi put Erdoğanova taktika političke polarizacije nije uspjela, a Atatürkova stranka dokazala je svoju pravovjernost odmičući se od modernizacije osnivača.

Vlada je htjela steći političke bodove, makar pravni postupak kojim Aja Sofiju pretvara u džamiju i nemao nekog smisla. On se poziva na izjavu sultana Mehmeda II. iz 15. stoljeća: “Onaj tko promijeni status Aja Sofije počinio je najteži grijeh od svih … prokletstvo Alaha, njegovog Poslanika, njegovih meleka, svih vladara i svih muslimana zauvijek će biti na njemu”. To ponovo legitimira zakone koji su ukinuti osnutkom Turske republike 1923. godine (po istoj logici, potomci osmanske sultanske obitelji, koje je Atatürk poslao u egzil, mogli bi podnijeti zahtjev za vlasništvo nad mnogim istambulskim četvrtima).

Dekret koji je Erdoğan obznanio 10. 7. zrcalna je slika Atatürkovog dekreta. Kao da je želio uplašiti sekulariste na isti način na koji je Atatürk uplašio islamiste 1934. godine. Bio je to podsjetnik na islamističke traume – ukidanje kalifata, zabrane arapskog poziva na molitvu, marama, sefova itd.

Na zgražanje vlade, opozicija se nije zaprepastila. Umjesto toga, novi gradonačelnik Istanbula pozdravio je promjenu statusa Aja Sofije: “U mom srcu to je bila džamija od 1453. godine”. (Pod njegovom upravom, Istanbul je nedavno kupio portret sultana Mehmeda II. na aukciji u Christieu za milijun dolara.) Skoro svi opozicijski čelnici klimaju glavom s odobravanjem. Erdoğanu se možda ispunila želja koja bi bila politički isplativija da je ostala neispunjena. U namjeri polariziranja turske opozicije, vlada ju je objedinila – rezultat, moglo bi se reći, božanske mudrosti.

O autoru zsikic

https://www.fsb.unizg.hr/matematika/sikic/
Ovaj unos je objavljen u politika, povijest. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s