Socijalni darvinizam: 8. Biheviorizam vs. kognitivna i evolucijska psihologija

Bolesti koje suzbija imunološki sustav samo su jedan od izazova koje organizmi moraju svladati da bi preživjeli i razmnožavali se u svojem okolišu. Moraju pronaći hranu i partnere, izbjegavati grabežljivce, sukobljavati se ili surađivati s članovima svoje vrste itd. što zahtijeva cijelu paletu fleksibilnih ponašanja. Michael F. Benard je 2000-tih istraživao punoglavce koji žive u tri različita okoliša: vodama bez grabežljivaca, vodama s grabežljivim ribama i vodama s grabežljivim kukcima. Svako od ovih okruženja traži različite prilagodbe i punoglavci su evoluirali tako da uz pomoć kemijskih signala u vodi uspješno otkrivaju u kojem su okolišu i zatim reagiraju odgovarajućim ponašanjem (kao što imunološki sustav otkriva patogene i zatim na njih reagira).To uključuje promjene u ponašanju, ali i preobrazbu tijela punoglavaca. U odsustvu grabežljivaca slobodno se kreću u potrazi za hranom. U prisustvu riba uglavnom miruju i morfološki su prilagođeni za bijeg od riba. U prisutnosti kukaca, također miruju, ali su morfološki prilagođeni za izbjegavanje napada kukaca.

Bernard je sve to zaključio tako da je punoglavce izložio kukcima i kemijskim signalima za prisutnost riba, a zatim ribama i kemijskim signalima za prisutnost kukaca; u oba slučaja je smrtnost punoglavaca porasla jer nisu bili adekvatno prilagođeni ni ponašanjem ni oblikom. Kao i kod imunološkog sustava imamo fiksni repertoar prilagodbi koje su se razvile genetskom evolucijom, ali ih selektivno pokreću odgovarajući okolišni signali.

Međutim, istraživanje ponašanja nije krenulo putem kojim je krenulo istraživanje imunološkog sustava. Što je standard u drugom slučaju, tek se uvodi u drugom. Početkom dvadesetog stoljeća, mehanizmi koji uzrokuju naša ponašanja bili su nepoznati, kao i mehanizmi genetskog nasljeđivanja; još nije postojala ni kognitivna psihologija ni molekularna biologija. Nagađanja o tome kako radi naš um svodila su se na nepouzdanu introspekciju pa je normalna reakcija bio biheviorizam koji je omogućavao da se ponašanje (i posebno učenje) izučava isključivo na osnovi okolišnih inputa i bihevioralnih outputa bez razumijevanja mehanike uma. Biheviorizam se bavio Tinbergenovim pitanjem funkcije, ali je zanemarivao pitanja mehanizma, povijesti i razvoja. Iako je dugo bio dominantna psihološka tradicija njegova su ograničenja s vremenom postala očita i u drugoj polovici 20. stoljeća počela je „kognitivna revolucija”.

Kognitivni psiholozi gledali su um kao računalo, a cilj im je bio razumjeti njegov mehanizam. Biheviorizam je odbačen, jer je um tretirao kao „praznu ploču“ (mada je preživio u primijenjenim granama psihologije, gdje je glavni cilj promjena ponašanja u stvarnom svijetu, makar i bez razumijevanja pozadinskih mehanizama). Počevši od 1980-ih, kognitivne revolucionare izazvali su evolucijski psiholozi za koje um nije jedno višenamjensko računalo, nego je splet mnogih specijaliziranih modula, od kojih je svaki proizvod genetske evolucije koji rješava određeni adaptivni problem s kojim su se suočavali naš preci. Iako su evolucijski psiholozi izazvali kognitivne revolucionare (u vezi s mehanikom uma) oba su tabora bila ujedinjena u preziru spram biheviorizma i drugih tradicija “prazne ploče” u društvenim znanostima.

Uočite sličnosti između naših urođenih i prilagođenih ponašanja s odgovarajućim komponentama imunološkog sustava. Iz te usporedbe proizlaze zanimljivi uvidi. O sebi možete misliti kao o sustavu koji brzo evoluira prilagođavajući se, tijekom života, vašem okolišu. Velikim ste dijelom određeni ne vašim genima, nego vašim okruženjem i opcijama ponašanja koje ste usvojili da biste riješili probleme vlastite egzistencije. No, vašu osobnu evoluciju ne možete svjesno (i proizvoljno) formirati kao što ne možete svjesno (i proizvoljno) odabrati svoja antitijela. Mehanizmi koji omogućuju široki spektar vaših ponašanja izuzetno su složeni i većina ih se odvija nesvjesno. Ako želimo svjesno usmjeravati svoj razvoj, moramo razumjeti te mehanizme.

Nadalje, kao što genetska evolucija često rezultira prilagodbama koje su dobre za mene, ali ne i za vas (ili za nas, ali ne i za njih) ili su dobre kratkoročno, ali ne i dugoročno, tako i ponašanja koja usvajamo imaju ista ograničenja. Moramo uzeti u obzir i da adaptivna komponenta našeg sustava ponašanja, poput adaptivne komponente našeg imunološkog sustava, djeluje zajedno s urođenom komponentom – s fiksnim repertoarom ponašanja potaknutih podražajima iz okoline. Prvi evolucijski psiholozi nisu pogriješili naglašavajući modularnu prirodu čovječjeg i životinjskog uma, ali su pogriješili poričući da ti umovi uključuju i adaptivnu komponentu. Sve vrste, tijekom svoje evolucijske povijesti, imaju dobre i loše trenutke koji pokreću različite prilagodbe (slično prilagodbama punoglavaca na vrste grabežljivaca ili njihovo odsustvo).Te su prilagodbe latentno prisutni rezultati genetske evolucije koji čekaju da se izraze pri susretu s odgovarajućim signalom, što ilustrira sljedeći primjer.

Štakorice pod stresom provode manje vremena ližući svoje bebe. Kada se količina lizanja manipulira u laboratoriju, mladunci štakora koji su jednaki u svakom drugom pogledu izrastaju u različita bića. Ženke koje su manje lizane ranije ulaze u pubertet, dominantnije su u odnosu na druge ženke, mužjacima su privlačnije i češće su trudne. Mužjaci koji su manje lizani sudjeluju u više tučnjava kao maloljetnici i seksualno su agresivniji kada odrastu. Ukratko, oba se spola prilagođavaju što ranijoj reprodukciji. To ima smisla, jer u stresnim okruženjima sutra možda ne postoji. Time što ih manje ližu, majke pod stresom ne zapostavljaju svoje mladunce, nego im omogućuju da razviju prilagodbe za teška vremena.

Za očekivati je da se i razvoj ljudske djece zbiva pod utjecajem hormonalnih i bihevioralnih signala (i mi smo sisavci, a što god je jedinstveno u našoj evolucijskoj povijesti naslagano je na drevnije slojeve). Djeca koja odrastaju uz nemarne skrbnike, nasilje i nestašicu hrane, (u prosjeku) će biti drugačija od djece koja odrastaju u boljim uvjetima. Razvijaju otprilike isti paket socijalno seksualnih strategija kao i štakori prilagođeni stresu. Orijentirani su na ranu reprodukciju i imaju veću sposobnost rješavanja problema koji nude trenutne nagrade, za razliku od odgođenih. S tri godine, prilikom prisjećanja na ono što se dogodilo tijekom lutkarske predstave, imaju bolje pamćenje za loše događaje od dobrih. Bolji su u brzom prebacivanju pažnje s jedne aktivnosti na drugu, kao u situacijama visokog rizika. Te i druge razlike opsežno su dokumentirane u literaturi o razvoju djeteta, ali njihova interpretacija hendikepirana je nedostatkom evolucijske perspektive. Svi se slažemo da je razvoj djeteta ugrožen u surovim okruženjima. No, teorije “slomljenog djeteta”, koje ne razumiju da su ponašanja „rizične“ djece uspješna prilagodba tim okruženjima, često će uzaludno pokušavati promijeniti „rizičnu“ djecu i njihove „loše“ skrbnike umjesto da mijenjaju surovo okruženje kojem su oni uspješno prilagođeni.

O autoru zsikic

https://www.fsb.unizg.hr/matematika/sikic/
Ovaj unos je objavljen u psihologija, sociologija, znanost. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s