O duši

Mada nije sasvim jasno kada su ljudi počeli shvaćati da je mozak izvor mišljenja i ponašanja, sigurno je da su posljedice teških ozljeda glave odavno ukazivale na mnoge moždane funkcije. Suočen s takvim slučajevima, slavni grčki liječnik Hipokrat već je u 5. st. pr. Kr. zaključio da je mozak temelj svih naših misli, osjećaja i ideja. Hipokrat je bio naturalist. Istražujući kako stvari funkcioniraju, svoja je objašnjenja tražio u prirodnom svijetu, držeći pozivanje na bogove i druge natprirodne stvari jalovim.

Nasuprot njemu, Platon je bio supra-naturalist koji je smatrao da svatko od nas ima dušu koja živi prije rođenja, utjelovljuje se tijekom našega  života, a nakon naše tjelesne smrti vraća se u sferu duša – u kojoj su i sve apsolutne istine. Do istinskog znanja dolazi samo duša, sjećajući se apsolutnih istina s kojima je bila bliska dok je boravila u njihovoj sferi. Platon je, barem u zapadnoj tradiciji, pokretač ideje o netjelesnoj duši – pokretač ideje o dualizmu stvari.

Aristotel, iako Platonov najbolji učenik, čvrsto je usađen u fizički svijet. Poput Hipokrata, i on favorizira naturalizam. Njegove su ideje o psihološkim stanjima složene i imaju razna tumačenja, no on nedvojbeno smatra da su sva emotivna stanja (bijes, strah, radost, žalost, ljubav, mržnja, itd.) stanja tijela. Manje je jasno smješta li razum u tjelesne funkcije – kada se, na primjer, bavi matematikom. On skromno primjećuje da reći o duši bilo što vjerodostojno spada među najteže poslove. Iz Platonove mistike i Aristotelova prirodoslovlja proizlaze dvije Zapadne tradicije: dualizam i naturalizam.

Rano kršćanstvo nije zahtijevalo ideju platonske duše. Dovoljno je bilo tijelo, jer uskrsava tijelo. U vezi s tim pojavljuju se mnoga pitanja. U kojem će stanju tijelo uskrsnuti, mlado ili staro, s nogom koja je bila amputirana ili bez nje, hoće li preci biti iste dobi kao njihovi potomci itd. Ideja uskrslog tijela u sukobu je i s očitom činjenicom da poslije smrti tijelo propada. Jedan od načina da se pomire ove suprotnosti jest poziv na Kristovu moć da naša raspadljiva tijela transformira u duhovna, neuništiva i vječna tijela. Tako se Platonova duša povezala s kršćanskim vjerovanjem u tjelesno uskrsnuće. Naravno, ideja duhovnog tijela izgleda poput ideje kvadratnog kruga pa su detalji kako to točno funkcionira ostali nerazrađeni, ali neupitan je dualizam cijele konstrukcije.

U sedamnaestom stoljeću, Descartes smatra da su korištenje jezika i donošenje razumnih odluka dostignuća za koja nije sposoban nijedan fizički mehanizam. Zaključio je da su sve mentalne funkcije – opažanje, razmišljanje, odlučivanje, sanjanje, osjećanje –  funkcije duše, a ne tjelesnoga mozga. (Razmjenu informacija između mozga i duše smjestio je u epifizu, pogodno smještenu usred glave – danas znamo da je njena osnovna funkcija stvaranje melatonina koji regulira spavanje.) Zašto je Descartesova mašta bila tako ograničena? U sedamnaestom stoljeću  najfiniji fizički mehanizmi bili su satovi i fontane. Bili su impresivni, ali im je nedostajala sposobnost da stvore nešto novo. Suprotno tome, ljudski su umovi bili sposobni za svakakve novine, posebno u govoru. Da je Descartes imao današnja saznanja o mozgu i njegovim mogućnostima možda bi mu mašta bila bujnija.  (Njega su više mučili problemi s fizikom: kada duša uzrokuje događaje u fizičkom tijelu, tada se energija prenosi s duše na tijelo, a to krši zakon o očuvanju energije.)

U 19. stoljeću Helmholtz shvaća da su duše, okultne sile i druge supra-naturalne stvari slijepa ulica, kada se radi o objašnjavanju mentalnih funkcija poput percepcije, razmišljanja i osjećaja. On prije Freuda uviđa da se većina moždanih operacija zbiva ispod razine svijesti. Na to ga je navela činjenica da npr. jednim pogledom, u trenu bez ikakvog svjesnog napora, uspješno sagledavamo veoma složenu vizualnu scenu. Nije razumio prirodu tih operacija, ali je shvatio da mozak mora puno toga obaviti na nesvjesnoj razini  te da nije dovoljno baviti se samo svjesnim aktivnostima. Štoviše, ako su svjesne i nesvjesne operacije međusobno ovisne, identifikacija duše sa svjesnim aktivnostima postaje upitnom, kao što je upitna svaka identifikacija dijela s cjelinom.

Sredinom dvadesetog stoljeća dualizam prestaje biti prihvatljivo objašnjenje svijesti, mišljenja i odlučivanja. Duboko ukorijenjena paradigma ne nestaje preko noći, ali se s akumulacijom novih znanja nezaustavljivo mijenja. Postaje jasno da fizičke promjene u mozgu dovode do promjena u navodnim funkcijama duše. Udisanje etera uzrokuje gubitak svijesti, konzumacija LSD-a uzrokuje halucinacije. Moždani udar na točno određenom mjestu dovodi do gubitka sposobnosti prepoznavanja prije dobro poznatih lica, u nekim drugim područjima uzrokuje gubitak sposobnosti govora ili socijalnih inhibicija. Svi ti fenomeni upućuju na živčani sustav, a ne na netjelesnu dušu.

Posebnu uzbunu među preostalim dualistima izazvali su eksperimenti Rogera Sperryja sa split-brain pacijentima, s kraja pedesetih, kojima su kirurški odvojene moždane hemisfere (u svrhu sprečavanja neprekidnih epileptičnih napada). Njihove su hemisfere postale kognitivno neovisne. Ako se vizualni podražaj predstavi samo desnoj hemisferi, pacijent to ne može riječima potvrditi, jer to ne vidi lijeva hemisfera koja generira govor. Bio je to zapanjujući rezultat. Jeste li podijelili mozak ili ste podijelili dušu? Duša bi trebala biti nedjeljiva. Očito se radi o podijeljenom mozgu. Ako su odvojene moždane hemisfere, odvojena su njihova mentalna stanja. Ti su rezultati bili snažna podrška hipotezi da su mentalna stanja stanja tjelesnog mozga, a ne stanja netjelesne duše.

Što bi uopće bila netjelesna duša? Kako bi ona, na primjer, prestala osjećati bol u zubu uz čiji korijen ubrizgamo prokain? Tjelesni mehanizam je jasan. Prokain privremeno inhibira protok natrija pa nema akcijskog potencijala nužnog za prijenos nervnog signala. To objašnjenje lako je testirati, a detalji se uklapaju u ono što već znamo o neuronima i boli. Mogu li dualisti objasniti zašto prokain blokira bol? Što ta tjelesna supstanca čini netjelesnoj duši? Postoji li ikakvo objašnjenje mehanizma tog djelovanja? Takvo objašnjenje ne postoji, jer ga dualisti niti ne pokušavaju dokučiti. Kao da je dovoljno reći “to je djelo duše”. Naravno da je nedovoljno.

Znanost o mozgu postoji, a znanosti o duši nema. Možda zato što, za razliku od mozga, duša ipak ne postoji.

O autoru zsikic

https://www.fsb.unizg.hr/matematika/sikic/
Ovaj unos je objavljen u filozofija, vjera, znanost. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s