Biološki korijeni morala

1. Suradnja može proizaći iz sebičnosti

Ako nemate mozak koji izbjegava opasnosti i koji uporno traži hranu i seksualne partnere, nećete dugo preživjeti niti se uspješno razmnožavati. Drugim riječima, ako imate gene koji su izgradili organizam koji ne vodi računa o vlastitoj dobrobiti, ti će geni zajedno s vama nestati. Organizam koji je motiviran da se brine o vlastitom samo-održanju ima veće šanse za potomstvo i njegovi će se geni uspješnije širiti. Dakle, prirodni odabir favorizira neku razinu sebične samo-usmjerenosti.

S druge strane, moralne vrijednosti često traže samopožrtvovanje u brizi za druge. Zašto se ljudi ponašaju na taj način? Zašto ljudi brinu o svom potomstvu, rodbini, prijateljima, čak i strancima? Zar nije briga o drugima u suprotnosti s brigom o sebi? Prvi je odgovor da nije, jer suradnja može proizaći i iz sebičnosti što daje naslutiti evolucijska teorija igara.

Ako slučajnu smjesu determinističkih i probabilističkih strategija za igranje zatvorenikove dileme uključite u turnir u kojem svatko igra sa svakim te ako se strategije, uz povremene mutacije, razmnožavaju ovisno o njihovoj uspješnosti možete se nadati da će se pojaviti strategija koja će istisnuti sve ostale – koja će prirodnom selekcijom postati jedinom ili bar dominantnom strategijom u populaciji. U početnoj zbrci uvijek se najuspješnije razmnožava strategija „nikada ne surađuj“- NNS. Strategija „milo za drago“ , koja na suradnju odgovara suradnjom, a na nesuradnju nesuradnjom, poznatija kao „tit-for-tat“ – TFT, u trenutku kulminacije NNS-ova na granici je istrebljenja. No, kada se NNS-ovi toliko prošire da ostaju bez potencijalnih žrtava, počinje njihov pad. Čak i mali dio populacije, koji čine jedva preživjeli TFT-ovi, počinje se uspješno razmnožavati zahvaljujući međusobnim susretima. S druge strane, NNS-ovi polako odumiru. Uskoro populacijom dominiraju TFT strategije.

Međutim, ni njihova dominacija nije stabilna. I najbezazlenija mutacija čini ih neefikasnima, jer „pregrubo reagiraju na uvrede“, pa oni polako prepuštaju vodstvo svojoj velikodušnijoj varijanti „generous-tit-for-tat“ – GTFT. Ta strategija na suradnju odgovara suradnjom, ali čak i na nesuradnju odgovara suradnjom s vjerojatnošću 1/3. Strategija GTFT dominantna je dulje od svih prethodnika, ali ni ona nije vječna zahvaljujući slučajnim mutacijama. Polako i gotovo neprimjetno velikodušni GTFT mutira prema još velikodušnijim rođacima. Konačno, populacija postaje univerzalno „dobra“ – svi surađuju.

Nažalost takav veliki rast onih koji stalno surađuju plodno je tlo za ponovni uspon NNS-ova, koji nikada ne surađuju, bilo onih zaostalih iz prošlosti ili novih mutanata. Time je ciklus zatvoren i sve počinje iz početka.

Dobra je vijest da turnirima i vremenski i ukupnim brojem dominiraju „dobre“ strategije, jer najdulje traje i najbrojniji je GTFT. Dakle, sebične strategije mogu dovesti do suradnje, iako ona nije stabilna. Stabilnije rješenje nudi nam drugi, biološki odgovor.

2. Sisavci kao evolucijsko rješenje problema sebičnosti

Drugi je odgovor da smo sisavci čiji je mozak umrežen za skrb koja se proteže na potomstvo, rodbinu, prijatelje, čak i na strance. Ali zašto je prirodni odabir favorizirao baš takav razvoj sisavaca?

U evoluciji sisavaca pojavila se potpuno nova strategija rađanja: mladi rastu unutar majke i kada se rode potpuno su o njoj ovisni (kod gmazova, na primjer, mladi rastu u napuštenim jajima i kada se rode potpuno su samostalni). Dakle, tijekom nekih 70 milijuna godina evolucije, sustav skrbi za vlastitu dobrobit modificiran je tako da je proširen na skrb za potomstvo. Mozak sisavaca osjeća bol kada beba u nevolji zacvili i osjeća zadovoljstvo u zagrljaju majke i njene bebe.

Ali zašto su sisavci evoluirali na taj način? Prvi sisavci koji su mutirali do toplokrvnosti imali su veliku prednost – mogli su loviti noću kada je hladnokrvna konkurencija bila spora , jer treba Sunce da bi se ugrijala i brže kretala. Noću su se častili tromim gmazovima koji su čekali da izađe Sunce ili su se hranili nečim drugim, ali bez straha od hladnokrvnih predatora. Dobro su se snalazili i u hladnijim podnebljima, otvarajući tako nova područja hranjenja i razmnožavanja. Međutim, energetski trošak toplokrvnosti desetak je puta veći od troška hladnokrvnosti pa tu znatno može pomoći mozak koji se učenjem fleksibilno prilagođava novim uvjetima, za razliku od mozga s refleksima unaprijed podešenim za određeni repertoar situacija. No, korištenje ove strategije učenja znači da sisavci, kada se rode, niti mnogo znaju niti mnogo umiju.

Učenje je izvrstan način da povećate svoje šanse za preživljavanje, ali to zahtijeva moždane sklopove koji reagiraju na iskustvo u mnogo većoj mjeri nego što to čine sklopovi za reflekse (poput treptanja oka). Naravno, sustav koji je pogodan za učenje mora surađivati sa starim sustavima nagona ​​i ako želi biti uspješan trebaju mu sklopovi koji će omogućiti fleksibilno reagiranje na događaje u okolini, pamćenje i generaliziranje određenih vrsta događaja, planiranje i biranje između opcija itd. Neokorteks ta posebna vrsta neuronske arhitekture koja ima fleksibilnost potrebnu za ove inteligentne funkcije.

Novi korteks sisavaca, visoko je organizirana šestoslojna mreža neurona koja leži nad drevnim refleksno organiziranim mozgom (gušteri također imaju noviji plašt koji leži nad starijim strukturama, ali je on troslojan i ne pokazuje ništa od vrlo pravilne organizacije koja se vidi u korteksu sisavaca). Drevne strukture ispod korteksa i dalje igraju veliku ulogu u ponašanju sisavaca, ali njihova dominacija počinje slabiti širenjem korteksa i njegovim preuzimanjem kontrole ponašanja.

Ne znamo točno kako se šestoslojni korteks razvijao kroz evolucijsku povijest, ali usporedbama različitih vrsta i istraživanjem razvoja njihova mozga od rođenja do zrelosti mnogo je toga otkriveno. U svih sisavaca frontalni se korteks bavi motoričkim funkcijama, dok je povećanje pred frontalnog korteksa povezano s fleksibilnošću u ponašanju i većom sposobnošću samokontrole. Cijeli korteks ima bogate veze s nizom starijih subkortikalnih regija. Taj novi mozak veliki je gutač energije i treba mnogo kalorija samo da bi sebe održao aktivnim.

Budući da sisavci jedu puno više od gmazova, za život im trebaju veća područja. Deseci guštera mogu se dobro hraniti na području koje nije dostatno za jednu vjevericu. Promjena reproduktivne strategije jedna je od posljedica te velike potrošnje kalorija – sisavci koji rađaju tek nekoliko potomaka uspješniji su od onih koji bi poput kornjača imali mnogobrojno potomstvo (prepušteno svojoj sudbini).

I tako smo došli do toplokrvnih sisavaca koji mnogo jedu, čije se potomstvo razvija u majčinoj utrobi i doji na majčinoj sisi. Rađa se bespomoćno, s mozgom koji je nezreo, ali postaje sve veći i složeniji dok potomci, koje njeguje majka (a katkada i otac), nevjerojatno brzo i mnogo uče.

3. Oksitocin i vazopresin

Sve više znamo i o moždanim mehanizmima koji majku sisavca potiču da brine o potomstvu, a majku kornjače ne. Majka sisavca preuzima velike rizike kako bi se brinula za svoje potomstvo, majka riđovke ne. Dva središnja lika tog mehanizma su jednostavni peptidi oksitocin i vazopresin.

Hipotalamus je subkortikalna struktura koja u svih životinja regulira osnovne životne funkcije: glad, žeđ i seksualno ponašanje. U sisavaca, osim toga, luči oksitocin koji pokreće niz događaja koji majku snažno vežu za njeno potomstvo. Hipotalamus luči i vazopresin, koji započinje drugačiju kaskadu događaja koji majku potiču da štiti svoje potomstvo, na primjer da ih brani od grabežljivaca.

Mnogo prije no što su se sisavci pojavili na Zemlji, oksitocin i vazopresin u gmazova su regulirali reproduktivne procese kao što su polaganje jaja, izbacivanje spermija i stimulaciju mriještenja. Kod mužjaka sisavaca oksitocin se još uvijek izlučuje i u testisima te i dalje pomaže u ejakulaciji spermija. Kod ženki izlučuje se i u jajnicima te i dalje igra ulogu u oslobađanju jajnih stanica i kontrakcijama maternice pri porodu (intravenozno injektiranje oksitocina tijekom poroda, kako bi se pojačale kontrakcije, poznato je pod nazivom „drip“). No, u sisavaca je uloga oksitocina i vazopresina proširena i modificirana te je zajedno s promjenama u hipotalamusu postala dio sustava koji osigurava prolongiranu brigu za potomstvo. Učinak oksitocina na takvo ponašanje dokazan je 1979. eksperimentom u kojem je štakorica koja nije bila skotna nakon injekcije oksitocina počela pokazivati majčinsko ponašanje. Inače, ova vrsta izmjene postojećih mehanizama u nove svrhe dobro je poznata u biološkoj evoluciji.

Fizička bol je poziv „zaštiti se” koji dovodi do korektivnog ponašanja organiziranog u složen sustav samoodržanja. U sisavaca se sustav mijenja u „zaštititi sebe i zaštititi svoje bebe“. Uz puteve koji identificiraju vrstu boli i lociraju mjesto bolnog podražaja, postoje i putevi odgovorni za emocionalnu bol. Oni uključuju dio korteksa nazvanog cingulat. Majčin sustav emocionalne boli reagira na dojenče koje plače tako da se ona osjeća loše i kreće u akciju. Drugo područje nazvano insula prati fiziološko stanje tijela. Kad vas netko nježno miluje, ovo područje šalje emocionalno signale  sigurnosti, a ti se signali pojavljuju i kada je vaša beba sigurna i zadovoljna. Ti signali sigurnosti prigušuju signale opreza, što je djelomični razlog zašto pobuđuju dobar osjećaj (sreća je moguća tek kada se suzbiju tjeskoba i strah).

Majčino ponašanje ovisi i o endogenim opioidima – supstancama koje normalno sintetizira naš živčani sustav i čije djelovanje oponašaju droge poput opijuma. Tijekom dojenja i njegovanja bebe opioidi umanjuju majčinu tjeskobu i čine da se osjeća dobro. Ako eksperimentalno blokirate receptore za endogene opioide blokirat će se majčinsko ponašanje. Taj je učinak potvrđen kod štakora, ovaca i rezus majmuna.

4. Briga se proteže dalje od potomstava

Područje brige karakteristično za ljude i mnoge druge sisavce, proširuje se s potomstva na partnere, rodbinu i šire. Ako se skrb za potomstvo ostvaruje putem mehanizama u hipotalamusu, koji mehanizmi omogućuju širenje skrbi na druge? O tome nam govore prerijske voluharice koje se cijeli život vežu za iste mužjake. Oni čuvaju gnijezdo i sudjeluju u uzgoju mladunaca. Povezivanje ne podrazumijeva potpunu seksualnu isključivost, ali bez obzira na povremena šaranja, par opstaje kao par. S druge strane, planinske voluharice ne pokazuju takvo vezanje, niti mužjak ima bilo kakvu ulogu u čuvanju gnijezda ili uzgoju mladunaca. Budući da su ove dvije vrste u gotovo svemu  slične, osim u svom vezivanju za partnere, prirodno se postavilo pitanje koje su razlike između mozga prerijske i planinske voluharice.

Razlike su suptilne i uglavnom se tiču oksitocina, vazopresina i dodatnih receptora na neuronskim membranama koji vežu te hormone i time utječu na neuronsku aktivnost. U jednom području sustava nagrađivanja, nukleusu accumbensu, prerijske voluharice razlikuju se od planinskih po tome što imaju veću gustoću receptora za oksitocin, a u drugom, ventralnom pallidumu, imaju veću gustoću receptora za vazopresin. Također treba napomenuti da je oksitocina više u žena nego u muškaraca, a obrnuto vrijedi za vazopresin. Čini se da su vazopresin i njegovi receptori posebno relevantni za muško ponašanje, poput agresije prema uljezima koji napadaju gnijezda i brige o mladuncima. Razlike u gustoći receptora glavne su razlike na neuronskoj razini. One objašnjavaju dugotrajno vezivanje partnera nakon prvog parenja, iako nedvojbeno postoje i drugi čimbenici. Na primjer, nakon parenja, parovi se moraju moći međusobno prepoznati, a za prepoznavanje je potrebno učenje koje posreduje neurotransmiter dopamin. Dakle, ako im blokirate receptore za dopamin, voluharice se ne mogu sjetiti s kim su se parile, pa nema ni čvrste veze s partnerom.

Iako je vrlo česta među pticama, monogamnost je rijetka u sisavaca. Samo oko 3% sisavaca, pokazuju partnersku privrženost. Kod prerijskih voluharica i još nekih sisavaca, vezanost se proteže čak i na odraslo potomstvo koje u nekih vrsta pomaže svojim roditeljima da njeguju sljedeće leglo.

Kada osjećate strah i zabrinutost ili pak ljubav i zadovoljstvo, glavni generatori tih emocija nalaze se u limbičkom sustavu. On uključuje cingularni korteks i hipotalamus koji  je poprište aktivnosti oksitocina. Kako on brine o tome da brinete o drugima? Njegovo djelovanje u tom smjeru vrlo je komplicirano i  sustavi koji leže u osnovi te šire privrženosti kompleksni su i još su nam nejasni. Ono što je poznato jest da oksitocin smanjuje aktivnost neurona u strukturi koja posreduje reakcije straha i izbjegavanja opasnosti, tj. u amigdali. Kao što smo već rekli oksitocin je svojevrsni sigurnosni signal  “Stvari su u redu u mom društvenom svijetu”.

No, oksitocin sigurno nije molekula ljubavi, kako se ponekad sugerira. Kada je životinja u velikoj pripravnosti, spremna na borbu ili bijeg, hormoni stresa su visoki, a razine oksitocina niske. Kad prijetnja prođe, hormoni stresa se povlače i razina oksitocina raste. No, ubrizgate li dodatni oksitocin u sretno uparenu ženku prerijske voluharice, njezina će se privrženost partneru smanjiti i može postati promiskuitetna. Stoga nisu baš pametne ideje o obilnom raspršivanju oksitocina po dječjim igralištima ili hodnicima parlamenata.

5. Moralne vrijednosti

No, kako se od brige za obitelj dolazi do moralnih  vrijednosti, kao što su umjerenost, empatičnost, suradnja i slično? Ljudski mozak, poput mozga majmuna ili vuka, brzo uči kako se snaći u društvenom svijetu – kada biti agresivan, a kada ne, kada pružiti pomoć, a kada je uskratiti itd. Učenje ovih stvari omogućuje vaš društveni mozak, a vaše su vrijednosti takve kakve jesu jer je vaš mozak takav kakav jest. Kao beba, počinjete komunicirati s roditeljima, braćom i sestrama te uživate ​​u njihovom društvu. Automatski usvajate njihove načine društvenog ponašanja, bez posebnih objašnjenja. Imitirate i razvijate navike koje su prihvaćene prakse vaše grupe. Razvijate svijest o tome što je u redu, a što nije. Prepoznajete prednosti suradnje – grupa ljudi brvnaru izgradi u jednom danu, pjevanje u višeglasju je ljepše. Vaš veliki pred frontalni korteks to shvaća prilično brzo. Možda ne možete artikulirati vrijednosti takve društvene prakse i vaše znanje o njima može biti nesvjesno, ali te vrijednosti ipak oblikuju vaše ponašanje.

Rješavanje društvenih problema vjerojatno je proširenje sposobnosti rješavanja problema u fizičkom svijetu na društvenu domenu. Usmjereno je na pronalaženje načina za suočavanje s izazovima poput sukoba, varanja, nedostatka resursa i sl. Ono se rjeđe odnosi na formuliranje pravila, a češće na to treba li se postojeće pravilo primijeniti na određeni slučaj ili ne. Trebam li odgovoriti na ovu uvredu ili je ignorirati, trebamo li prijatelja koji nas je okrao kazneno prijaviti ili to sami riješiti, treba li mladom prijestupniku dati drugu šansu ili ne?

Temeljniji problem koji se tiče općih načela i institucija koje podržavaju stabilnost i dobrobit grupe rješava njena kulturna evolucija. Prepoznajući prednosti pripadanja, ljudi pa i druge društvene životinje pronalaze načine da se slažu, unatoč sukobima i drugim frustracijama. Društvene prakse mogu se razlikovati od jedne do druge skupine – Inuiti na Arktiku društvene probleme često rješavaju drugačije od Piraja u Amazoniji, već i zato što socijalni problemi nisu izolirani od fizičkih ograničenja poput klime i izvora hrane. No, iako se izrazi moralnih vrijednosti razlikuju u različitim kulturama, one nisu proizvoljne na način na koji su to konvencije sahrane ili vjenčanja. Govorenje istine i ispunjavanje obećanja društveno su poželjni u svim kulturama. Postoje li geni za takvo ponašanje? Za to nema dokaza i vjerojatnije je da su se te poželjne prakse razvile na sličan način kao, na primjer, prakse izgradnje kuća, tj. prilično su očito rješenje za opće prisutni društveni problem, a pritom u obzir uzimaju i lokalne prilike.

Gledište da je društveno ponašanje utemeljeno u limbičkom sustavu te da je dodatno oblikovano učenjem i rješavanjem društvenih problema koje omogućava neokorteks, neprihvatljivo je onim filozofima koji misle da moralni akt može biti samo racionalna primjena nekog apsolutnog moralnog zakona. To dovodi u pitanje moralno ponašanje većine nas običnih smrtnika. Odgovor na ovaj filozofski prigovor je da bilo koji prikaz temelja morala mora biti neurobiološki i psihološki realan. Rezoniranje i zaključivanje vrlo je važan dio društvenog, dakle i moralnog života, ali ono je sigurno ograničeno našim iskustvima, našim emocijama i načinima na koje smo prilagođeni potrebama nama bliskih osoba.

6. Pravičnost

Poseban problem javlja se s obzirom na pravičnost. Je li prepoznavanje onoga što je pravedno ili nepravedno utemeljeno na isti način kao i druge moralne dispozicije poput suradnje, kazivanje istine i ispunjavanja obećanja? Etolozi de Waal i Brosnan sugeriraju da nije. Ako majmuni Aki i Beki oba dobiju krastavac, problema nema. Ali ako Aki dobije krastavac, a Beki grožđe (koje majmuni vole više od krastavca), Aki će svoj krastavac baciti na eksperimentatora i ljutito udarati po rešetkama kaveza. Ako se to dogodi sljedeći put, Aki će potpuno pobjesnjeti. Majmuni prepoznaju nepravednost. Ali ne pokazuju brigu da se bude pošten prema drugima, kakvu pokazuju ljudi. Takva procjena pravednosti, koja je usmjerena samo na sebe, vjerojatno je neovisna o mehanizmima brige, privrženosti i suradnje, ali je prijelaz od „budi pošten prema meni“ do „budi pošten prema njemu“ gotovo sigurno povezan s proširenjem brige o sebi na brigu o drugima.

Međutim, ni među ljudima „jednak tretman za sve“ nije univerzalna norma. Neravnopravnost muškaraca i žena, roditelja i djece, časnika i vojnika, bogatih i siromašnih, robova i slobodnih osoba itd. vrlo su česti u ljudskoj prošlosti i sadašnjosti. Pravednost kao moralna kategorija u praksi je vrlo varijabilna, s mnogo neslaganja čak unutar iste kulture pa i iste obitelji. Dobronamjerni, moralno uspravni ljudi često se ne mogu složiti oko toga jesu li prednosti nekih grupacija pri upisu na fakultet pravedne te je li jedinstveni porez pošteniji od progresivnog. Varijabilnost u onome što se smatra poštenim jasno nam pokazuje da standardi poštenja nisu univerzalni i da se često mijenjaju na nepredvidljiv način. To nas podsjeća da moralni zakoni ne borave na Platonovom nebu gdje im se pristupa s čistim razumom, nego da su često izmiješani s čitavim nizom emocija – strahom, suosjećanjem, osvetničkim gnjevom, darežljivošću itd. Hvale vrijedna ideja o univerzalnim ljudskim pravima pojavila se tek nedavno. Kada filozofi ili psiholozi tvrde da svi mi imamo urođeni modul za pravičnost trebamo se zapitati kako spomenutu varijabilnost usklađuju s tom hipotezom.

7. Uloga religija

S obzirom na uvriježena mišljenja o moralu, uloga religija je nezaobilazno pitanje.

Organizirane religije počele su se pojavljivati prije ​​10.000 godina, u isto vrijeme kada je poljoprivreda postala važnim načinom prehrane. To je vrlo nedavno u povijesti homo sapiensa, budući da smo na Zemlji već 250.000 godina. Najveći segment naše povijesti (240.000 godina) društveni i moralni život vodili smo bez vjerovanja u zakonodavne bogove i bez organizirane svećeničke kaste, a antropološki podaci prikupljeni tijekom posljednjih nekoliko stoljeća ukazuju na razvijene moralne prakse u tom dugom razdoblju. Nisu organizirane religije izmislile i uspostavila moralna pravila, nego su usvojile i modificirale tradicionalne moralne norme koje su bile tipične prakse malih ljudskih skupina kroz njihovu dugu povijest. Naravno, organizirane religije kao i prakse tih ranih ljudi, ovise o neurobiološkim sustavima društvenosti koji su cijelo vrijeme bili dio ljudske prirode.

U posljednjih 10.000 godina ljudske su se kulture razvile na razne načine. Kulturne i društvene institucije promijenile su svijet suvremenih ljudi pa se njihov društveni i moralni život razlikuju od onoga koji su živjeli prije 200.000 godina. Grupe su postale velike, a interakcije su se proširile daleko izvan granica nekadašnjih okupljanja. Jedna od promjena je i pojava organiziranih religija. Kada grupe postanu toliko velike da se ne znaju svi sa svima, moć neposredne kontrole ponašanja pojedinaca znatno se smanjuje pa su univerzalna pravila koja upravljaju tim ponašanjima dobro rješenje, kao i ideja o nevidljivom bogu koji vas vidi gdje god se nalazite i odvraća vas od asocijalnih ponašanja za koja biste možda pomislili da neće biti otkrivena.

8. Pravila i prosudbe

Nažalost, moždane strukture koje „brinu za sebe“ i one koje „brinu za druge“ nisu uvijek u suglasju. Volite djecu, supruga i roditelje, ali mogu vas i razbjesniti. Često vas razočaravaju i frustriraju, a još češće vas ispunjavaju ljubavlju i srećom. Vaš društveni život pun je boli i radosti, često u isto vrijeme. Vrlo je suptilan i zahtijeva mudro prosuđivanje, a ne strogo poštivanje pravila. Kao što su Aristotel i mnogi drugi odavno shvatili, nedostatak pravila je u tome što ne postoje pravila koja pokrivaju svaku situaciju. Pravila su samo indikatori, bitna je prosudba – laž je ispravna ako će spasiti nevinu osobu koju traži naoružani luđak, kršenje obećanja je ispravno ako spriječi veliku katastrofu itd. Naravno, ne postoje pravila koja legitimiraju takve iznimke. Opet je bitna prosudba. No djeca brzo uče o potrebnim iznimkama i zato lako prosuđujemo da npr. ubijanje nije pogrešno pod nekim okolnostima (kao što je samoobrana).

Premda se od nas može tražiti da se prema svima odnosimo jednako to obično nije psihološki moguće. Niti je moralno poželjno. Dobrobit vaše djece ima prednost pred dobrobiti nepoznate djece s druge strane planeta. Milosrđe počinje kod kuće i pogrešno je napustiti bolesnog roditelja da biste liječili gubavce u Nepalu. Od nikoga se ne očekuje da brine za sve i svakoga. Prava ravnoteža je nužna za moralni život, ali je nije moguće definirati – i ona zahtijeva prosuđivanje.

9. Duša i tijelo

S obzirom na široko rasprostranjeno vjerovanje da je moralna naša duša, a ne naše tijelo, ne možemo se ne osvrnuti i na odnos duše i tijela.

Mada nije sasvim jasno kada su ljudi počeli shvaćati da je mozak izvor mišljenja i ponašanja, sigurno je da su posljedice teških ozljeda glave odavno ukazivale na mnoge moždane funkcije. Suočen s takvim slučajevima, Hipokrat je već u 5. st. pr. Kr. zaključio da je mozak temelj svih naših misli, osjećaja i ideja. Bio je naturalist – istražujući kako stvari funkcioniraju, svoja je objašnjenja tražio u prirodnom svijetu, držeći pozivanje na bogove i druge natprirodne stvari jalovima.

Nasuprot njemu, Platon je bio supranaturalist koji je smatrao da svatko od nas ima dušu koja živi prije rođenja, utjelovljuje se tijekom našega  života, a nakon naše tjelesne smrti vraća se u sferu duša – u kojoj su i sve apsolutne istine. Do istinskog znanja dolazi samo duša, sjećajući se apsolutnih istina s kojima je bila bliska dok je boravila u njihovoj sferi. Platon je, barem u zapadnoj tradiciji, pokretač ideje o netjelesnoj duši – pokretač ideje o dualizmu stvari.

Aristotel, iako Platonov učenik, čvrsto je usađen u fizički svijet. Poput Hipokrata, i on favorizira naturalizam. Njegove su ideje o psihološkim stanjima složene i imaju razna tumačenja, no on nedvojbeno smatra da su sva emotivna stanja (bijes, strah, radost, žalost, ljubav, mržnja, itd.) stanja tijela. Manje je jasno smješta li razum u tjelesne funkcije – kada se ovaj, na primjer, bavi matematikom. Aristotel skromno primjećuje da reći o duši nešto vjerodostojno spada među najteže poslove.

Iz Platonove mistike i Aristotelova prirodoslovlja proizlaze dvije Zapadne tradicije: dualizam i naturalizam.

Rano kršćanstvo nije zahtijevalo ideju platonske duše. Dovoljno je bilo tijelo, jer uskrsava tijelo. U vezi s tim pojavljuju se mnoga pitanja. U kojem će stanju tijelo uskrsnuti, mlado ili staro, s nogom koja je bila amputirana ili bez nje, hoće li preci biti iste dobi kao njihovi potomci itd. Ideja uskrslog tijela u sukobu je i s očitom činjenicom da poslije smrti tijelo propada. Jedan od načina da se pomire ove suprotnosti jest poziv na Kristovu moć da naša raspadljiva tijela transformira u duhovna, neuništiva i vječna tijela. Tako se Platonova dušu povezala s kršćanskim vjerovanjem u tjelesno uskrsnuće. Naravno, ideja duhovnog tijela izgleda poput ideje kvadratnog kruga pa su detalji kako to točno funkcionira ostali nerazrađeni, ali neupitan je dualizam cijele konstrukcije.

U sedamnaestom stoljeću, Descartes smatra da su korištenje jezika i donošenje razumnih odluka dostignuća za koja nije sposoban nijedan fizički mehanizam. Zaključio je da su sve mentalne funkcije – opažanje, razmišljanje, odlučivanje, sanjanje, osjećanje –  funkcije duše, a ne tjelesnoga mozga. Razmjenu informacija između mozga i duše smjestio je u epifizu, pogodno smještenu usred glave – danas znamo da je njena osnovna funkcija stvaranje melatonina koji regulira spavanje. Dva velika filozofa sedamnaestog stoljeća, Leibniz i Malebranche, silno su željeli riješiti problem mentalne uzročnosti koji je najveća Descartesova poteškoća. Oba su sačuvali dualizam uma i tijela, a odbacili Descartesovo objašnjenje mentalne uzročnosti, koje uključuje dvosmjernu uzročnu interakciju između uma i tijela. Shvatili su da je teza o dualizmu logički neovisna o tezi da njegova dva područja djeluju jedan na drugog. U svakoj prilici gdje se čini da postoji uzročna interakcija između uma i tijela te interakcije zapravo nema, jer fizički procesi teku potpuno neovisno. Ono što um i tijelo tjera na skladno ponašanje nije njihova interakcija, nego ih usklađuje Bog – uspostavom pred etablirane harmonije prema Leibnizu ili intervenirajući u svakoj pojedinoj prilici prema Malebrancheu. Uočite da oba gledišta inzistiraju na nematerijalnosti uma, ali ujedno poriču da ljudi imaju slobodnu volju.

Zašto je Descartesova mašta bila tako ograničena? U sedamnaestom stoljeću  najfiniji fizički mehanizmi bili su satovi i fontane. Bili su impresivni, ali im je nedostajala sposobnost da stvore nešto novo. Suprotno tome, ljudski su umovi bili sposobni za svakakve novine, posebno u govoru. Da je Descartes imao današnja saznanja o mozgu i njegovim mogućnostima možda bi mu mašta bila bujnija.  (Njega su, slično Leibnizu i Malebrancheu više mučili problemi s fizikom: kada duša uzrokuje događaje u fizičkom tijelu, tada se energija prenosi s duše na tijelo, a to krši zakon o očuvanju energije.)

10. Okretanje naturalizmu

U 19. stoljeću Helmholtz shvaća da su duše, okultne sile i druge supra-naturalne stvari slijepa ulica, kada se radi o objašnjavanju mentalnih funkcija poput percepcije, razmišljanja i osjećaja. On prije Freuda uviđa da se većina moždanih operacija zbiva ispod razine svijesti. Na to ga je navela činjenica da npr. jednim pogledom, u trenu bez ikakvog svjesnog napora, uspješno sagledavamo veoma složenu vizualnu scenu. Nije razumio prirodu tih operacija, ali je shvatio da mozak mora puno toga obaviti na nesvjesnoj razini  te da nije dovoljno baviti se samo svjesnim aktivnostima. Štoviše, ako su svjesne i nesvjesne operacije međusobno ovisne, identifikacija duše sa svjesnim aktivnostima postaje upitnom, kao što je upitna svaka identifikacija dijela s cjelinom.

Sredinom dvadesetog stoljeća dualizam prestaje biti prihvatljivo objašnjenje svijesti, mišljenja i odlučivanja. Duboko ukorijenjena paradigma ne nestaje preko noći, ali se s akumulacijom novih znanja nezaustavljivo mijenja. Postaje jasno da fizičke promjene u mozgu dovode do promjena u navodnim funkcijama duše. Udisanje etera uzrokuje gubitak svijesti, konzumacija LSD-a uzrokuje halucinacije. Moždani udar na točno određenom mjestu dovodi do gubitka sposobnosti prepoznavanja prije dobro poznatih lica, u nekim drugim područjima uzrokuje gubitak sposobnosti govora ili socijalnih inhibicija. Svi ti fenomeni upućuju na živčani sustav, a ne na netjelesnu dušu.

Posebnu uzbunu među preostalim dualistima izazvali su eksperimenti Rogera Sperryja sa split-brain pacijentima, iz šezdesetih, kojima su kirurški odvojene moždane hemisfere (u svrhu sprečavanja neprekidnih epileptičnih napada). Njihove su hemisfere postale kognitivno neovisne. Ako se vizualni podražaj predstavi samo desnoj hemisferi, pacijent to ne može riječima potvrditi, jer to ne vidi lijeva hemisfera koja generira govor. Bio je to zapanjujući rezultat. Jeste li podijelili mozak ili ste podijelili dušu? Duša bi trebala biti nedjeljiva. Očito se radi o podijeljenom mozgu. Ako su odvojene moždane hemisfere, odvojena su njihova mentalna stanja. Ti su rezultati bili snažna podrška hipotezi da su mentalna stanja tjelesnog mozga, a ne stanja netjelesne duše.

Što bi uopće bila netjelesna duša? Kako bi ona, na primjer, prestala osjećati bol u zubu uz koji ubrizgamo prokain? Tjelesni mehanizam je jasan. Prokain privremeno inhibira protok natrija pa nema akcijskog potencijala nužnog za prijenos nervnog signala. To objašnjenje lako je testirati, a detalji se uklapaju u ono što već znamo o neuronima i boli. Mogu li dualisti objasniti zašto prokain blokira bol? Što ta tjelesna supstanca čini netjelesnoj duši? Postoji li ikakvo objašnjenje mehanizma tog djelovanja? Takvo objašnjenje ne postoji, jer ga čak ni duboko uvjereni dualisti, niti ne pokušavaju dokučiti. Kao da je dovoljno reći “to radi duša”. Naravno da nije.

11. Duhovnost

Znanost o mozgu postoji, a znanosti o duši nema. Možda zato što, za razliku od mozga, duša ipak ne postoji. Ono što zovemo dušom vrlo je vjerojatno mozak. Znači li to da, na primjer, trebamo prestati govoriti o osobama lijepe duše i da moramo početi govoriti o osobama lijepoga mozga? Naravno da ne znači. Znamo što mislimo kada govorimo o lijepoj duši, kao što znamo što mislimo kada kažemo da sunce zalazi, bez obzira što znamo da se zapravo Zemlja okreće.

Duhovna glazba, hrana za dušu i svi drugi oblici duševnosti i dalje su ono što su uvijek bili, a živjeti duhovnim životom možete i ako ne vjerujete da imate dušu.  Živjeti duhovno znači živjeti smireno i promišljeno, a ne užurbano i zabrinuto, ne podvrgavati se moći novca, nalaziti zadovoljstva u jednostavnosti itd. Za niti jednu od ovih vrijednosti i preferencija ne treba vam netjelesna duša. Bi li nam određeni načini života bili bolji ili još vrjedniji da imamo dušu? Ne vidim kako bi ona tome doprinijela.

Kad se meditirajući prepustite svojoj duhovnosti, vaš mozak isključuje strahove i jade, disanje vam se usporava, a mišići se opuštaju, potpuno ste relaksirani. Što se događa? Jedna od hipoteza je da  dolazi do pomaka u „ravnoteži snaga“ između dva moždana sustava: task-oriented sustava koji izvodi konkretne zadaće i default sustava koji je slobodno “lutanja uma”. Suvremene tehnologije snimanja mozga pokazale su da se tijekom meditacije razina aktivnosti moždanih regija posvećenih konkretnim zadaćama povećava, a „lutanje uma“ se smanjuje.

Vjerojatno i mnoge druge prakse koje pozornost odmiču od briga i okreću ih konkretnim zadaćama, poput molitve, pjevanja, sviranja ili sporta, imaju slične efekte. To je u skladu s činjenicom da sve te prakse povećavaju osjećaje mira, zadovoljstva i radosti. Trebamo li radosna iskustva tijekom ili nakon ovih praksi zvati duhovnima? Da, jer ih svi tako zovu, uključujući i one koji poput mene ne misle da imamo netjelesnu dušu koju zazivamo tijekom ovih praksi.

Kvaliteta tih iskustava ne isključuje kemiju i moždane sklopove kao njihov izvor. Ljudi koji uzimaju LSD skloni su pretpostaviti da su njihova iskustva rezultat posjeta jednom drugom duhovnom svijetu, no jasno je da su ona u mozgu utemeljeni fenomeni; molekule LSD-a se vežu na specijalizirane serotoninske receptore u mozgu, mijenjajući obrasce neuronskih odgovora. Razumijevanje tih iskustava u okviru neuroznanosti, bilo da su uzrokovana drogom ili meditacijom, ne mijenja kvalitetu tih iskustva, već samo to kako ih razumijemo.

12. Slobodna volja

Protiv „biološkog materijalizma“ koji ukida dušu i materijalizira moral često se kao krajnji argument poteže slobodna volja „koja nema mjesta u biološkoj slici, što je apsurdno“. Ekstremni je odgovor da je slobodna volja iluzija. Da bismo ga uopće počeli razmatrati moramo bar donekle razjasniti što podrazumijevamo pod slobodnom voljom, jer se ideja slobodne volje mijenja s novim otkrićima o njenim konkretnim manifestacijama. Slično tome, značenje atoma kao nedjeljive jedinice materije izmijenilo se kada je otkriveno da oni sadrže protone, neutrone i elektrone, kao što se i značenje pojma gen izmijenilo sintezom Darwinove evolucije i Mendelove genetike . Možda je netko tada i zaključio da su atomi i geni iluzija i predložio da se odreknemo tih riječi u korist nekih novih, ali to se nije desilo. Iako se to često zaboravlja, riječi prirodno mijenjaju svoje značenje, bez obzira što to može stvoriti probleme u komunikaciji.

Za početak, primijetimo da postoje dva bitno različita značenja slobodne volje. Prema prvom, slobodnu volju manifestirate onda kada baš ništa ne uzrokuje vašu odluku da djelujete. Ni vaši ciljevi, ni vaši osjećaji, ni vaša saznanja ni bilo što drugo. To je poznato kao kontra-kauzalno shvaćanje slobodne volje i odražava filozofski stav da stvarno slobodni izbori nisu uzrokovani ničim, ili barem ničim tjelesnim poput moždanih aktivnosti. Ovu ideju zagovaraju tek neki filozofi. Kada ostale ljude pitate što podrazumijevaju pod slobodnom voljom, nitko na umu nema ovaj kontra-kauzalni smisao. Ako ga čak i benevolentno objasnite, većini je potpuno besmislen. Nitko, na primjer, ne misli da sudske presude zahtijevaju slobodnu volju u kontra-kauzalnom smislu. No, filozofi koji su skloni ideji netjelesne duše skloni su zamišljati da duša djeluje iz svojih razloga i kada to čini nije uzrokovana ničim tjelesnim. Razlozi tu djeluju u zoni bez uzroka, a da i sami nisu uzroci. Taj pogled na djelovanja i njihove razloge prelazi u sferu mistike, što nije naročito uvjerljivo. Razlozi djelovanja očito mogu biti emocije, sjećanja, procjene budućih posljedica, prosudbe o valjanosti indicija itd. Svi ti razlozi gotovo sigurno uključuju moždane funkcije.

Drugo i uobičajeno značenja slobodne volje je sljedeće: ako nešto učinite s namjerom i pritom znate što činite te ako ste zdrave pameti i niste pod prisilom tada manifestirate slobodnu volju. To je za praktične svrhe dovoljno. Dovoljno smo dobro upoznati s prototipovima namjeravanih, svjesnih, zdravorazumskih i neprisiljenih, dakle samo-kontroliranih radnji, da ih možemo uspješno koristiti kako u svakodnevnom životu tako i u sudnici. To drugo značenje nije precizno definirano, kao uostalom ni prvo, no to nas ne treba zbunjivati. Pojam slobodne volje po tome se ne razlikuje od većine pojmova koje uspješno koristimo (i možemo se nadati da će razvoj znanosti dovesti do preciznije definicije, kao u slučaju atoma i gena).

Nadal prije servisa ima silnu potrebu da ponavlja čitav niz besmislenih radnji: dodiruje nos pa uho pa gače pa nos pa uho pa gače i tako u krug. Ti besmisleni tikovi nestaju čim servira. Jesu li njegovi tikovi proizvod slobodne volje ili nisu, kontrolira li ih on ili ne? Dijelom da, a dijelom ne. Izgleda da se ne može suspregnuti, ali ako ga sudac upozori da mora servirati uspješno će prekinuti svoju rutinu. Svi pravimo takve pokrete, počešemo se, uzdahnemo, prekrižimo noge i sl. Jedina je razlika da je kod tika kontrola slabija, postupci su ritualiziraniji, a potiskivanje teže. Tik treba malo više dopamina i noradrenalina u prefrontalnom korteksu i bazalnim ganglijima (neurobiologiju tikova u ekstremnoj varijanti poznatoj kao Touretteov sindrom sve bolje razumijemo). Teže slučajeve katkada procjenjuju sudovi: je li zlostavljana žena bila pri sebi kada je ubila muža, je li pacijent u nekoj fazi Alzheimerove bolesti bio sposoban donijeti odluku o svom nasljedstvu i sl. Nejasne granice pojma slobodne volje kao samo-kontrole objašnjavaju nam zašto se pametni i pošteni ljudi često ne slažu u prosudbama što spada pod pojam a što ne.

Dakle, što bi trebala značiti zapanjujuća tvrdnja da je slobodna volja iluzija? Ako ste kontra-kauzalist pa mislite da se slobodne odluke moraju donositi bez ikakvih kauzalnih inputa, ali s druge strane razumijete da odluke u stvarnom svijetu imaju mnoge uzroke, onda ćete zaključiti da nema slobodne volje, da se radi o iluziji. No, taj zaključak prije dovodi u pitanje kontra-kauzalnost nego slobodnu volju i stoga nije posebno zanimljiv.

Ako iluzornost slobodne volje znači da nema razlike između mozga sa samo-kontrolom i onog koji je nema ili je ima u smanjenom obimu (jer „na kraju krajeva, sve je to moždano determinirano“), to je u suprotnosti s dobro poznatim činjenicama. Vidjeli smo da su te razlike stvarne i da se dosta toga zna o neurobiologiji tih razlika. Samo-kontrola sigurno nije iluzorna, iako može varirati kao funkcija dobi, zdravlja, navika i mnogih drugih čimbenika koji utječu na funkcioniranje moždanog sustava. Evolucija je eliminirala okorjele impulzivce i pobrinula se da normalni mozak ima normalnu samo-kontrolu, tj. slobodnu volju.

O autoru zsikic

https://www.fsb.unizg.hr/matematika/sikic/
Ovaj unos je objavljen u filozofija, znanost. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s