Učinkovitost AstraZenece

Velike su razlike u primjeni AstraZenecinog cjepiva. U Velikoj Britaniji, SAD i Hrvatskoj odobreno je za sve starije od 18 godina, ali Francuska, Njemačka, Švedska i Austrija daju ga samo onima mlađim od 65 godina. Poljska ga daje samo mlađima od 60 godina, a Italija samo onima mlađim od 55 godina. Što dovodi do tih različitih politika?

Odluka Francuske, Njemačke, Švedske, Austrije, Poljske i Italije ne temelji se na podacima koji bi pokazivali da je cjepivo neučinkovito u starijih osoba, nego na tome da nema dovoljno podataka koji bi pokazivali da je ono u toj dobnoj skupini učinkovito. Naime, od preko 11000 sudionika AstraZenecinog istraživanja učinkovitosti, samo ih je 660 bilo starije od 65 godina i ta je skupina imala samo dva slučaja COVID-a. Zbog tih malih brojeva, zaključeno je da učinkovitost cjepiva u starijih osoba nije istražena. Istraživanje je analiziralo i imunološki odgovor cjepiva. Pokazalo se da je cjepivo nakon druge doze izazvalo sličan imunološki odgovor u svim dobnim skupinama, što sugerira da cjepivo ima sličan učinak u svim dobnim skupinama.

Koje dokaze trebamo o učinkovitost cjepiva prije nego što ga odobrimo za upotrebu u pandemiji? Što je više dostupnih dokaza veća je sigurnost da cjepivo djeluje, ali prikupljanje dokaza zahtijeva vrijeme. Kompromis između brze intervencije i veće sigurnosti odluka je o kojoj ovise životi.

Pretpostavimo ipak (što nije dokazano) da AstraZeneca u populaciji od 20 do 64 ima učinkovitost 95%, a u populaciji iznad 65 samo 50%. Opravdava li to odluku Francuske, Njemačke, Švedske, Austrije, Poljske i Italije?

U Velikoj Britaniji je od 28. 11. 2020. do 1. 1. 2021. bilo 14633 smrtna COVID slučaja. Samo 1351 od tih smrtnih slučajeva bilo je u dobnoj skupini od 20 do 64 godine, a 13280 ih je bilo u osoba starijih od 65 godina. Promotrimo dva moguća scenarija.

1) Da je Velika Britanija prije 28. studenoga 2020. uspjela cijepiti sve one između 20 i 64 godine cjepivom čija je učinkovitost 95%, spriječila bi 1283 smrtna slučaja u toj dobnoj skupini (naime, 95% od 1351 je 1283).

2) Da je cijepila sve starije od 65 godina cjepivom kojem je učinkovitost 50%, spriječila bi 6640 smrtna slučaja u toj dobnoj skupini (naime, 50% od 13280 je 6640).

Lako je izračunati da je 6640 pet puta više od 1283. Dakle, odluka da se stariji od 65 godina ne cijepe cjepivom učinkovitosti 50% nego da se njime cijepe oni između 20 i 65 godina, kod kojih je učinkovitost 95%, nije odluka temeljena na tome da starijima to cjepivo ne pomaže nego je odluka temeljena na tome da život jedne osobe između 20. i 64. godine vrijedi više od pet života osoba starijih od 65 godina.

Je li to procjena vrijednosti života u Francuskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Austriji, Poljskoj i Italiji? Ili su možda računali izgubljene godine, a ne živote? Pogledajmo taj račun.

Prosječna osoba između 20 i 64 godina starosti ima 42 godine i može očekivati još 38 godina života. Dakle, 1283 izgubljena života su 48754 izgubljene godine (1283×38 = 48754).

Prosječna osoba iznad 65 godina starosti ima 72 godine i može očekivati još 8 godina života. Dakle, 6640 izgubljena života su 53120 izgubljene godine (6640×8 = 531209).

Nešto je više staračkih nego mladalačkih godina. No, razumno je pretpostaviti da mladalačke godine vrijede više od staračkih pa je možda to bio argument za Francusku, Njemačku, Švedsku, Austriju, Poljsku i Italiju.

Kako god bilo, 50% učinkovitosti cjepiva kod starijih od 65 nije nikakav argument protiv njegove primjene u toj skupini jer gornje izračune sigurno znaju napraviti i francuski, njemački, švedski, austrijski, poljski i talijanski epidemiolozi (pa ček i neki političari). Argument je da mladi životi vrijede bar pet puta više od starih ili da mladalačke godine vrijede bar nešto više od staračkih. No, tko se to usudi jasno reći.

P.S. Zahvaljujem Miroslavu Ruševljanu na članku iz kojega su preuzeti gornji podaci

Objavljeno u korona virus | 2 komentara

Socijalni darvinizam: 5. Evolucijski pogled i socijalna pitanja

Kako evolucijski set alata može pomoći pri rješavanju društvenih, a ne samo bioloških problema?

Instruktivan je slavni eksperiment Roberta Licklitera iz 1980-tih. Zvuk kroz ljusku prepeličjeg jajeta prolazi bolje od svjetlosti pa auditorni sustav okolišne inpute počinje primati dok je pile još u jajetu, dok vizualni sustav mora pričekati da se pile izlegne. Lickliter je unos vizualnih podataka ubrzao tako da je u jaja instalirao prozore. U preliminarnom je eksperimentu jaja  s prozorčićima ostavio u mraku i pilići su se razvili normalno (što znači da instalacija prozora sama po sebi ne djeluje na razvoj). No, pilići čija su jaja s prozorčićima bila izložena svjetlu nisu znali slijediti svoje majke, što normalno razvijeni pilići znaju već nekoliko sati nakon izlijeganja. Instaliranjem prozora vizualni se sustav počeo razvijati prerano, što je omelo razvoj auditornog sustava pa pilići nisu mogli prepoznati majčin poziv.

Inače, to da se osjetilni sustavi razvijaju u određenom slijedu opća je pojava. Kod ptica i sisavaca slijed je: taktilni, vestibularni (ravnoteža i prostorna orijentacija), kemijski (okus i miris), auditorni i konačno vizualni. Tim slijedom dijelom upravljaju inputi iz okoliša i krivi inputi u krivo vrijeme mogu dovesti do problema. Slično je i s emocionalnim i kognitivnim razvojem. Zato evolucijski neinformirana ideja „krenimo što ranije razvijati dječje sposobnosti“ nekada funkcionira, a nekada i ne funkcionira.

Za razliku od prepelica, ljudi su altricijalna vrsta, što znači da se veliki dio našeg razvoja odvija nakon rođenja. Ne samo osjetilni, nego emocionalni, socijalni, seksualni i kognitivni razvoj. Kroz tisuće generacija djeca su u svojim društvima izrastala u funkcionalne odrasle osobe. Društveni okoliši bili su raznoliki (kao što su to bili i vizualni okoliši, npr. stepa naspram džungle), ali su imali dovoljno zajedničkog da bi razvojne procese snabdjeli inputima koji  su stvarali funkcionalne osobe. Danas postoji određena opasnost da ti inputi budu poremećeni dobronamjernim, ali pogrešnim naporima da razvoj djece „ubrzamo“. Zato je važno istražiti jesu li naši dobronamjerni postupci uistinu dobri ili su „prozorčići ugrađeni u jaja“. Evo nekih rezultata.

Brojne su studije uspoređivale akademski orijentirane vrtićke programe s programima koji potiču igru. Prvi pristup u kratkom roku rezultira boljim akademskim uspjesima koji nestaju nakon jedne do tri godine. Tada često padaju i ispod razine akademskih uspjeha koji se postižu drugim pristupom. Osim toga akademski orijentirani vrtićki programi dugoročno štete socijalnom i emocionalnom razvoju. Istraživanje provedeno u Njemačkoj 1970-ih usporedilo je djecu iz 50 akademskih vrtića i 50 zaigranih vrtića, kada su već bili u 4. razredu. Akademci su zaostajali u čitanju i matematici i bili su socijalno i emocionalno neprilagođeniji pa je Njemačka, sukladno tome, promijenila svoju politiku i počela favorizirati zaigrane vrtiće. Slično istraživanje u Michiganu pokazalo je da su bivši vrtićki akademci s 23 godine emocionalno nestabilniji, rjeđe su u braku i vjerojatnije su kršili zakon (39 % akademaca prema 13% zaigranih).

Za djecu mlađu od dvije godine, dvodimenzionalne slike poput knjiga i zaslona pokazale su se manje učinkovitim alatima za učenje od trodimenzionalnih objekata (koji uključuju i ljude). Dvodimenzionalne slike sveprisutne su u suvremenom životu i očito moramo razviti sposobnost njihovog razumijevanja. Ali pokušaj ubrzanja ovog procesa ometa druge važne razvojne korake. Sve je više dokaza da mediji svih vrsta ometaju rani razvoj djeteta, posebno sposobnost planiranja i reguliranje ponašanja. Dokazi su toliko jasni da Američka akademija za pedijatriju od 1999. preporuča da se djeca mlađa od dvije godine ne izlažu televiziji i drugim (makar i pozadinskim) medijima.

Dobra stara igra još uvijek je najbolji način da djeca (u sigurnom okruženju) nauče kako regulirati svoje ponašanje prema drugima. Djeca su vrlo motivirana za igru i nitko ih ne treba učiti kako se to radi. Nažalost, prilika za nestrukturiranu igru ​​sve je manje u suvremenom životu (jer susjedstvo prečesto doživljavamo kao opasno mjesto za samostalnu igru).

Loše prakse i štetne politike proizvod su naših ideja o svijetu. Ako nas vodi ideja „što ranije krenemo to bolje“ pogriješit ćemo i s pilićima i s djecom. Naoružani boljom teorijom razvoja možemo doći do boljih uvida i boljih praksi. Naravno, bolje su teorije samo početak, jer nijedna teorija ne vodi izravno do istine. Najbolje što bilo koja teorija može učiniti jest iznijeti niz vjerojatnih hipoteze, koje potom treba empirijski provjeriti (što su ilustrirali prethodni primjeri).

Krenuli smo od razvoja senzornih sposobnosti prepelica, a završili na podizanju naše djece. Oboje su biološki problemi i nema smislene razlike između “bioloških” i “bihevioralnih” problema. Evolucijski svjetonazor neće biti u potpunosti uspostavljen sve dok taj uvid ne postane prihvaćeni stav u pitanjima socijalnih znanosti i socijalnih politika. Zašto to neke ljude plaši?

Plaši ih “nemogućnost promjene”. Ako je nešto u nama biološko, ne znači li to da smo rođeni na određeni način i da ništa ne možemo učiniti po tom pitanju? Naravno da ne znači, jer biologija je uvijek i okoliš. Još je opasniji strah od opravdanja nejednakosti. Ako su neki ljudi rođeni na određeni način, ne bi li se to moglo koristiti za opravdanje mnogih diskriminacije? Moglo bi, ali ne bi trebalo, a biologija ni na koji način ne promovira taj status quo.

Jednom kad prebrodimo strašilo „socijalnog darvinizma“ i shvatimo “biologiju” kako je shvaćaju biolozi (kao proučavanje životnih procesa) moći ćemo se baviti socijalnim pitanjima uz slobodno korištenje evolucijskog seta alata, oslobođeni ovih neopravdanih strahova.

Objavljeno u psihologija, sociologija, znanost | Ostavi komentar

Socijalni darvinizam: 4. Escherichia coli

Zašto baš Escherichia coli? Radi se o  bakteriji koja živi u našim crijevima i razmnožava se svakih 20 minuta. To su 72 generacije svaki dan i 504 generacije svaki tjedan. Ako uzmemo okvirnu brojku od 20 godina za ljudsku generaciju, onda je jedan tjedan evolucije Escherichie coli ekvivalent 10 000 godina ljudske evolucije, što nas vraća  na početak ljudske civilizacije. Escherichia coli ima još jednu prednost koja je izvanredna za evolucijska istraživanja. Može se zamrznuti i zagrijavanjem ponovno oživjeti. To znači da je Lenski pretke mogao vratiti u život i usporediti ih s njihovim potomcima. Mogao je raditi sa živim fosilima.

Eksperiment je konceptualno jednostavan. Dvanaest početno identičnih populacija nikada nisu miješane. Svakih 500 generacija (tj. svaki tjedan) manji uzorak iz 12 populacija je zamrznut kako bi u budućnosti mogao postati živim fosilom. I tako dan za danom, sve do danas, gotovo 100 000 generacija koje su u ljudskom mjerilu ekvivalent ukupne naše povijesti kao vrste. U svakoj od 12 populacija nastale su genetske mutacije koje su uzrokovale da neke populacije rastu brže. Koristeći se tehnikama molekularne biologije, Lenski je otkrio i genetske promjene na svojim bakterijama te kako su novi geni promijenili njihovu anatomiju i fiziologiju.

Mislite li da su genetske promjene bile iste ili različite u 12 populacija? Odgovor na ovo pitanje nije očit. S jedne strane, svaka je populacija živjela u istom kemijskom i fizičkom okolišu, no s druge strane, genetske su mutacije slučajni događaji i malo je vjerojatno da u različitim populacijama dođe do potpuno istih mutacija. Ova kombinacija funkcionalnih sličnosti i genetskih raznolikosti dovela je do toga da su se stope rasta povećale u svih 12 populacija, ali mutacije koje su uzrokovale ta povećanja nisu bile iste.

Nakon što je 12 populacija bilo izolirano tijekom 2000 generacija, Lenski je započeo novi eksperiment (ne prekidajući stari). Kao izvor energije za izdvojene uzorke 12 populacija umjesto dotadašnje glukoze uveo je novi šećer maltozu. Sjetite se da je svih 12 populacija izvedeno iz identičnih klonova i da su se prilagođavale identičnim laboratorijskim okolišima s glukozom kao izvorom energije. Unatoč tome, one su se rastu na glukozi genetski prilagođavale na različite načine. Svaka je populacija postala posebni genetski entitet i te su razlike bitno utjecale na uspješnost njihovog rasta na maltozi.

Vraćajući se izvornom eksperimentu, važno je napomenuti da se bakterije nikada nisu prestale prilagođavati njihovom nepromijenjenom laboratorijskom okolišu. Istina je da su se brže prilagođavale na početku eksperimenta, ali nikada nisu stale s prilagodbama. Čak i nakon desetaka tisuća generacija, pojavljivale su se nove korisne mutacije koje su povećavale stope rasta. Ove su se mutacije mogle dogoditi i tijekom prethodne povijesti, ali se možda nisu uspjele proširiti zbog nedostatka drugih genetskih promjena. Drugim riječima, kako je 12 populacija divergiralo, tako su stvarane različite genetske podloge za naknadne mutacije. Ista mutacija može biti korisna za jednu populaciju i neutralna ili štetna za druge populacije.

Nakon što je eksperiment trajao petnaest godina, dogodilo se nešto nevjerojatno. Jedna je populacija razvila sposobnost probave citrata (koji su cijelo vrijeme bili prisutni u laboratorijskom okolišu svih bakterija).  Citrati nekim bakterijama služi kao izvor energije, ali ne i Escherichii coli. Da ona počne probavljati citrate bilo bi kao da mi počnemo probavljati sijeno. Ipak, jedna je populacija počela raditi baš to. Da li zbog jedne super rijetke mutacije koja se mogla dogoditi u bilo kojoj od 12 populacija ili su razne genetske promjene u jednoj od populacija, tijekom prethodnih generacija, baš nju pripremile za prilagodbu na novi resurs? Lenski je odgovorio na to pitanje tako da je odledio pretka populacije koja probavlja citrate i ponovno startao njenu evolucijsku povijest od točke u kojoj ona nije imala sposobnost probave citrata. Populacija je ponovno razvila sposobnost probave citrata što znači da joj je njena prethodna genetska povijest omogućila da učini nešto što nijedna populacija Escherichie coli nikada nije učinila.

Funkcija, povijest (filogeneza), mehanizam i razvoj (ontogeneza), to su konceptualni alati koje je Lenski koristio za osmišljavanje svojih istraživanja i koje biolozi koriste za proučavanje svih aspekata svih vrsta. Sažimlju ih Tinbergenovi principi koji biolozima, kada ih jednom usvoje, postaju druga priroda. Čine se jednostavnima, ali samo onima koji su usvojili evolucijski svjetonazor.

Objavljeno u psihologija, sociologija, znanost | Ostavi komentar

Socijalni darvinizam: 3. Evolucijski svjetonazor

Kao utemeljitelji moderne etologije, znanosti o ponašanju životinja, Niko Tinbergen, Konrad Lorenz i Karl von Frisch podijelili su Nobelovu nagradu za medicinu 1973. godine. Ideja da ponašanja (npr. agresija) evoluiraju na isti način kao anatomske osobine (npr. paunov rep) ili fiziološke osobine (npr. metabolizam ugljikohidrata) nije bila lako prihvaćena. U nastojanju da etologiju uspostaviti kao granu biologije, Tinbergen je formulirao četiri pitanja na koja je nužno odgovoriti kako bi se razumio bilo koji produkt evolucije. Ta su pitanja najvažniji alati u znanstvenom repertoaru evolucijskog znanstvenika.

Prvo, koja je funkcija dane osobine, ako postoji? Zašto postoji baš ona, a ne  mnoge druge koje bi mogle postojati?

Drugo, koja je evolucijska povijest te osobine (njena filogeneza)? Kako se razvijala tijekom mnogih generacija?

Treće, koji je njen fizički mehanizam? Sve osobine, čak i osobine ponašanja, imaju fizičku osnovu.

Četvrto, kakav je razvoj te osobine tijekom života organizma (njegova ontogeneza)?

Na primjer, moje su ruke prilagodba koja je prirodnom selekcijom evoluirala za hvatanje predmeta – to je njihova funkcija. Razvile su se iz ribljih peraja – to je dio njihove evolucijske povijesti. Fizički ih čine mišići, kosti, tetive i živci sklopljeni na način koji omogućava uspješno hvatanje predmeta – to je njihov mehanizam. Pojavljuju se u petom tjednu trudnoće – to je početak njihovog razvoja.

Naravno, možete se pitati kakve bi mogle biti koristi od  evolucijskog objašnjenja ponašanja životinja u društvenim i humanističkim znanostima. One su nedvojbene ako ljudska ponašanja vidite u kontinuitetu ponašanja drugih vrsta, a upitne su ako vjerujete da tu postoji neki ključni diskontinuitet.

Prije Darwinove teorije mnogo toga se nije moglo objasniti ili je objašnjavano pogrešno. Prema uobičajenom, npr. kršćanskom, pogledu sve je stvorio dobroćudni i svemoćni bog, od najsitnije bube do zvijezda na nebu i sve je to dio njegovog velikog plana. Čak i zlo ima svrhu koju mi možda ne možemo dokučiti. Većina tih zabluda bila je rezultat brkanja čisto fizičkih procesa s funkcionalnim procesima ili pripisivanja pogrešnih funkcija tim procesima. Znanost u doba prosvjetiteljstva počela je ispravljati neke od tih zabluda, ali mnoge nije.

Isaac Newton zapanjio je svijet svojim matematičkim predviđanjem kretanja planeta, ali je i dalje u tim kretanjima vidio svrhu i dizajn. Za njega i većinu prosvjetitelja, znanstvena istraživanja pružila su nov način razumijevanja boga kroz proučavanje njegove kreacije. Znanost se često nije slagala s vjerskim dogmama, što je dovelo do sukoba između prosvjetitelja i crkve, ali čak su i znanstvenici pretpostavljali da će njihova istraživanja otkriti uređen i skladan svijet, divovski sat u kojem svaki dio uredno doprinosi funkcioniranju cjeline.

Na primjer, koncept laissez-faire u ekonomskoj teoriji i praksi izravni je potomak kršćanskog i prosvjetiteljskog pred-darvinističkog razmišljanja. Laissez-faire je stav da se stvari trebaju prepustiti same sebi. Upotreba te fraze početkom 18. stoljeće bila je „laissez faire la nature“ (neka priroda čini svoje), recept koji ima smisla samo ako je priroda skladna i samo-regulirajuća. Međutim, ekolozi su odavno napustili ideju da neometana priroda postiže skladnu ravnotežu. Ekološki sustavi najčešće su van ravnoteže i mogu se stabilizirati u mnogim “bazenima atrakcije“, lokalno stabilnim konfiguracijama koje se iz ljudske perspektive razlikuju po svojoj poželjnosti. Zato mudra ekološka politika zahtijeva aktivno upravljanje, imajući na umu tu složenost. Isto vrijedi i za mudru ekonomsku politiku, ali pred-darvinistički laissez-faire koncept sprečava da se to jasno vidi.

Važno je razumjeti da i dalje mnogo griješimo u funkcionalnom zaključivanju. Darwinova teorija evolucije bila je ključni proboj za pravilno razmišljanje o prisutnosti ili odsutnosti funkcionalnog dizajna u prirodi. Gotovo svaka osobina koja se čini dobro dizajniranom u prirodi – naše ruke, brzina gazele, boja cvijeća – postoji zbog povijesnog procesa u kojem su pojedinci koji su posjedovali tu osobinu preživjeli i uspješnije se reproducirali od pojedinaca koje je nisu posjedovali (Tinbergenovo povijesno pitanje). Jezikom evolucije, bili su prilagođeniji. Jedan je od najmoćnijih alata u Darwinovoj kutiji jednostavni je princip:

Bolja prilagođenost nekih osobina u usporedbi s alternativnim osobinama jedini je izvor dizajna u prirodi.

Možemo ga zvati adaptacijskim (prirodno-selekcijskim) razmišljanjem. Ako želite razumjeti značajke organizma pitajte se kako bi on trebao biti strukturiran da bi preživio i uspješno se razmnožavao u svojem okolišu (Tinbergenovo pitanje o funkciji). Naravno, prilagodbe se moraju razumjeti u kontekstu preživljavanja i reprodukcije u povijesnim okolišima koji su doveli do adaptacije; kada se promijeni okoliš, nema razloga očekivati ​​da će organizmi biti dobro prilagođeni novom okolišu, a za razvoj novih prilagodbi potrebne su mnoge generacije.

To da je adaptacijsko razmišljanje plodonosno ne znači da je ono jednostavno ili da izravno vodi do ispravne interpretacije funkcionalnog dizajna. To također ne znači da je svaki detalj organizma adaptivan. Na primjer, crvena boja hemoglobina nije adaptacija (kao mogući jasno vidljivi poziv u pomoć) nego je nefunkcionalni nusprodukt njegove stvarne funkcije prenošenja kisika (naime, hemoglobin je crven u kooperativnih i nekooperativnih organizama). Da bismo objasnili to crvenilo moramo znati da hemoglobin kao fizička molekula sadrži željezo (Tinbergenovo pitanje o mehanizmu).

To ćemo detaljnije ilustrirati na istraživanju koje od 1982. na Escherichii coli provodi Richard Lenski.

Objavljeno u psihologija, sociologija, znanost | Ostavi komentar

Socijalni darvinizam: 2. Evolucija vs. socijalne znanosti

Vratimo se samom terminu „socijalni darvinizam“. Geoffrey Hodgson je ranih 2000-tih ustanovio da se termin gotovo uopće nije koristio do pojave knjige Social Darwinism in America, koju je povjesničar Richard Hofstadter objavio 1944. To znači da je tijekom razdoblja u kojem su promovirane mnoge „socijalno-darvinističke“ politike (kao eugeničke politike u Sjedinjenim Državama i Britaniji te nacistička politika koja je dovela do Holokausta u Drugom svjetskom ratu) taj pojam bio rijetko korišten, kako od strane zagovornika tako i od strane protivnika tih politika. Vrijeme drugog svjetskog rata nije bilo najbolje vrijeme za nepristrane znanstvene analize pa je Hofstadterova analiza primarno bila ideološki proglas protiv fašizma i genocida, u kojem je svaki stav koji promovira rasizam, nacionalizam i pretjeranu kompetitivnost kvalificiran kao socijalni darvinizam. To je dobro odzvanjalo u ušima čitatelja površno upoznatih s Darwinovom teorijom – socijalni maltusizam, spenserizam ili galtonizam ne bi im značio ništa.

Odvajanju Darwinove teorije od teorija koje se bave čovjekom, odvajanju koje Darwin nije zastupao (usp. Descent of Man), pogodovala je i nova darvinističko-mendelovska sinteza kojom je objašnjen biološki mehanizam nasljeđivanja. Jednom kada se genetika rodila geni su se počeli tretirati kao jedini mehanizam nasljeđivanja. Kao da ne postoje drugi načini da potomci sliče svojim roditeljima (npr. da progovaraju jezikom svojih roditelja, a ne nekim drugim jezikom). Nažalost, proučavanje kulturoloških mehanizama nasljeđivanja nije se ponovno pojavilo unutar bioloških znanosti sve do 1970-ih (a tada je doživjelo besmislene udare s ljevice).

S druge strane, sociolozi su imali svoje razloge da inzistiraju na neovisnosti od biologije. Ti razlozi nisu imali nikakve veze s užasima „socijalnog darvinizma“. Kako bi uspostavili istraživanje društva kao zasebno znanstveno polje, ustrajali su na tome da ono ne može biti svedeno na biološke ili psihološke činjenice. Zato sociolozi termin “socijalni darvinizam” često koriste kao opis po njima nepotrebnih bioloških upliva u istraživanje društva.

Tako se evolucija počela smatrati moćnom teorijom za objašnjavanje ne-društvenih aspekata ljudskoga života: ljudskog tijela, osnovnih instinkata preživljavanja i sl., koja nema što reći o „višim“ aspektima ljudskog ponašanja i njihovoj ogromnoj kulturnoj raznolikosti. Biologiju i evoluciju (koje li ironije) počelo se vezati s nesposobnošću za promjenu. „Socijalni darvinizam“ postao je strašilo koje društvene znanstvenike upozorava da se klone  biologije, jer bi se opet mogle dogoditi grozne stvari do kojih je takvo miješanje već dovelo.

Naravno, bilo koju teoriju moguće je  zloupotrijebiti i Darwinova teorija nije u tom smislu posebna. No, potpuno je jasno da politike „socijalnog darvinizma“ nemaju apsolutno nikakve veze s Darwinovom teorijom te da je “socijalni darvinizam” strašilo kojem nema mjesta u ozbiljnoj znanosti.

Najveća žrtva ove stigmatizacije bile su društvene znanosti. Evolucijska teorija postigla je ogromne napretke u biološkim znanostima i njeno potpuno isključenje iz mnogih grana društvenih znanosti predugo im je uskraćivalo evolucijski pogled koji se pokazao presudnim za rješavanje mnogih otvorenih pitanja baš tih znanosti. Upoznajmo taj pogled na djelu.

Objavljeno u psihologija, sociologija, znanost | Ostavi komentar

Socijalni darvinizam: 1. Začetnici

Termin  “socijalni darvinizam” uglavnom se koristi za splet ideja koje opravdavaju eksploataciju slabih od strane jakih pod parolom “preživljavanja najsposobnijih”  (npr. Barack Obama koristio je taj termin u napadima na svoje republikanske protivnike, govoreći da su njihove politike samo „prikriveni socijalni darvinizam“). Taj se izraz uvijek koristi kao pežorativni opis tuđeg stava; nitko sam sebe ne naziva socijalnim darvinistom. Osim toga, ljudi koji su etiketirani kao socijalni darvinisti gotovo se nikada ne koriste Darwinovom teorijom evolucije za opravdanje svojih stavova (veoma glasan dio republikanaca tu teoriju u potpunosti negira).

Za Darwinove poglede može se reći da su u njegovo vrijeme bili progresivni. Bio je žestoki protivnik ropstva i sve je rase smatrao dijelom jedinstvene ljudske vrste (mada je kao dijete svojeg vremena podrazumijevao da su muškarci intelektualno superiorni ženama). Smatrao je da bi selektivni uzgoj djelovao na ljude, kao što djeluje na biljke i životinje, ali mu se protivio, jer bi selekcija ljudi narušila moralne osjećaje koji ljudsko društvo drže na okupu. Kada je riječ o ljudskom društvu, Darwin je evolucijski potencijal kooperacije smatrao snažnijim od evolucijskog potencijala kompeticije.

Kada se termin “socijalni darvinizam” počeo upotrebljavati, zapravo se nije odnosio na Darwinova stajališta, nego na laissez-faire stavove Herberta Spencera i Thomasa Malthusa koji su prethodili Darwinovoj teoriji evolucije. Epitet je ipak ponio Darwinovo ime, jer su Spencer i Malthus pali u zaborav, a Darwin je bio opće poznat. Ljudi koji su upotrebljavali taj termin nisu toliko brinuli o razlikama koje Darwina odvajaju od Spencera i Malthusa koliko o stigmatiziranju protivnika (o čemu više kasnije).

Mada je Darwin bio oprezan, bilo je neizbježno da drugi počnu razmišljati o implikacijama njegove teorije na javne politike. Trojica najslavnijih bili su Francis Galton, Thomas Huxley i Petar Kropotkin.

Galton je bio Darwinov bratić. Njegova knjiga Hereditary Genius uspješno je dokazivala nasljednost ljudskih sposobnosti (na temeljima statistike koju je usput razvijao) i smatrao je smislenim provođenje programa koji favorizira reprodukciju ljudi sa željenim sposobnostima. Programu je dao ime „eugenika“. Njegovi konkretni planovi bizarna su smjesa liberalnih i konzervativnih ideja. Svatko treba dobiti prvoklasno obrazovanje. Dohodak treba biti rezultat rada, a ne nasljeđivanja. Sposobnosti imigranata treba provjeriti i samo najbolje treba naturalizirati. Nakon što je svima pružila jednake šanse, država onima koji ne uspiju treba osigurati ugodan život, bez reprodukcije, u odijeljenim muškim i ženskim samostanima.

Huxley, koji je sam sebe zvao Darwinovim buldogom i čija se knjiga Evolution and Ethics i danas tiska, ismijavao je Galtonovu eugeničku viziju kao “politiku golubinjaka”, jer nitko nije dovoljno pametan da „među stotinama četrnaestogodišnjaka može razdvojiti one koje treba zadržati kao sposobne članove društva od onih koje treba kloroformirati, jer to nisu”. Ipak, Huxley je smatrao da neka vrsta odabira mora postoji, jer bi ljudsko društvo inače bilo nemoralno kao i prirodni svijet (naša evoluirana strast za slijeđenjem sebičnih interesa dovela bi do uništenja društva, da na neki način nije ograničena). Srećom, osim sebičnih instinkata, imamo instinkte koji stvaraju moralna društva. Jedan od ključnih je strast za održavanjem dobre reputacije: „Sumnjam da je ikada živio filozof, koji zna da ga prezire makar i običan dječak s ulice, a da ga to nimalo ne smeta.” Dakle, evolucijom je već stvoreno ono što društvo održava moralnim (to je i Darwinov stav iznesen u knjizi Descent of Man, ali buldog ga je izrazio glasnije).

Kropotkin je bio je ruski princ koji je titulu odbacio s 12 godina i postao anarhist koji se zalaže za komunističko društvo bez središnje vlasti. Više je puta zatvaran zbog revolucionarne aktivnosti, da bi potom emigrirao u Britaniju, Švicarsku i Francusku. U Rusiju se kao heroj vratio 1917. godine, ali se razočarao boljševičkim preuzimanjem vlasti. Kropotkinov glavni doprinos evolucijskoj teoriji bila je njegova knjiga Uzajamna pomoć: faktor u evoluciji, koja je objavljena 1902. Tvrdio je da naglasak na kompeticiji ne slijedi iz teorije evolucije nego je artefakt britanskog kapitalizma. U stvarnosti većina vrsta živi u skupinama čiji se članovi međusobno pomažu u zajedničkoj borbi s okolišem. Dokazivao je da su domorodačka društva prvenstveno kooperativna i da njihov oblik suradnje može predstavljati model za moderno društvo (bez potrebe za jakom središnjom vlasti).

Malthus, Spencer i Galton vidjeli su kompeticiju kao izvor društvenog napretka, dok su Darwin, Huxley i Kropotkin jasno vidjeli njene korozivne učinke i naglašavali ulogu suradnje. Evolucijska teorija različitim ljudima znači različite stvari. To se može i očekivati kada važna nova ideja počinje djelovati na postojeće svjetonazore. Biti će potrebna desetljeća da se te stvari razbistre, baš kao što će biti potrebna desetljeća kako bi se razbistrile implikacije Darwinove teorije u biološkom svijetu. Nažalost, u istraživanjima društva, taj je proces bio bitno usporen pogrešnim uvjerenjem da Darwinova teorija tu nužno vodi pogubnim ishodima.

Objavljeno u psihologija, sociologija, znanost | Ostavi komentar

Preporuka Knjige za klikeraše u Novostima

https://www.portalnovosti.com/tri-znanstvena-favorita

Objavljeno u Ekonomija | Ostavi komentar

Pogledi i činjenice nakon brexita

Britanski pogled na EU bolji je nego ikada. Postotak britanskih građana koji s odobravanjem gledaju EU je zelen, a onih s negativnim pogledom je plav:

Možda je razlog što više nisu u EU a možda je i zbog broja imigranata iz EU i izvan EU koji pristižu u UK (inače glavni motiv brexita za većinu glasača):

Objavljeno u politika | Ostavi komentar

Broj mrtvih (od covida) na milijun stanovnika

Nekada smo bili iznad svjetskog prosjeka sada (7. 1. 2020.) smo debelo iznad:


Country,
Other
Deaths/
1M pop
1San Marino1,884
2Belgium1,712
3Slovenia1,405
4Bosnia and Herzegovina1,288
5Italy1,279
6Liechtenstein1,257
7North Macedonia1,239
8Czechia1,177
9UK1,153
10Bulgaria1,150
11Peru1,144
12Montenegro1,134
13USA1,121
14Spain1,105
15Andorra1,086
16Hungary1,070
17Croatia1,043
18France1,019
19Mexico1,003
20Panama985
21Armenia978
22Argentina968
23Switzerland941
24Brazil934
25Sweden914
26Chile881
27Colombia874
28Romania856
29Luxembourg825
30Poland799
31Ecuador796
32Bolivia790
33Moldova771
34Lithuania768
35Portugal734
36Austria727
37Netherlands704
38Georgia676
39Iran662
40Belize648
41Sint Maarten626
42South Africa533
43Malta516
44Slovakia498
45Greece495
46Germany467
47Aruba467
48Ireland465
49Ukraine447
50Costa Rica443
51Bahamas443
52Canada436
53French Polynesia429
54Albania425
55Tunisia421
56Latvia421
57Russia414
58Serbia399
59Jordan387
60Israel386
61Guadeloupe385
62Channel Islands384
63Gibraltar327
64Paraguay326
65Honduras320
66Iraq316
67Saint Martin308
68Palestine298
69Isle of Man293
70Oman291
71Azerbaijan279
72Guatemala272
73Turkey263
74Denmark256
World243.9
Objavljeno u korona virus | Ostavi komentar

Pogled na glavne sile

Sljedeća dva grafa pokazuju kako se, u nekim od najrazvijenijih zemalja, pogled na dvije glavne sile 21. stoljeća (SAD i Kinu) mijenjao u prvih 20 godina.

Prvi graf prikazuje postotke građana Britanije, Francuske, Njemačke, Japana, Kanade i Australije koji s odobravanjem gledaju na SAD:

Drugi graf prikazuje postotke građana Australije, Britanije Njemačke, Nizozemske, Švedske, Amerike, Južne Koreje, Španjolske, Francuske, Kanade, Italije i Japana koji s odobravanjem (zeleno) ili neodobravanjem (plavo) gledaju na Kinu:

Objavljeno u politika | Ostavi komentar