Donalda Trumpa ne preziru samo demokrati nego i republikanski establišment; s tom razlikom da je Trump (nenamjeravani) produkt tog istog establišmenta.

Taj je establišment do ekstrema doveo sustav u kojem bez velikog novca nema ulaska u predsjedničku utrku. No, na užas establišmenta i njegovih bogatih sponzora, to slobodnim iznimno bogatim strijelcima omogućava da sustav upregnu u svoja kola.

(Gotovo je nevjerojatno da je Sanders zahvaljujući malim donatorima preskočio tu prepreku; ali teško da će s njihovim donacijama dogurati do cilja, tj. do demokratske nominacije.)

Taj establišment već desetljećima sustavno koristi sve vrste predrasuda za dobivanje glasova, što je prihvatljivim učinilo i otvoreno iskazivanje onih predrasuda kojih se taj isti establišment sada užasava.

I tako republikanci žanju što su sijali.

S druge strane, dijagnosticiranje Trumpa kao nesigurnog klauna nije drugo nego „što se babi htilo to joj se i snilo“. Naime, Trump je izrazito samouvjeren i uživa veliki respekt svojih sljedbenika.

Mussolini rutina kojom započinje svoje skupove (odobravajuće kimanje glavom, osmjeh na granici podsmjeha, pljesak kojim uzvraća pljesku oduševljene publike, lice koje je maska potpunog samozadovoljstva) jednako je daleko od nesigurnog klauna kao što je to bio i sam Mussolini. Gomila obožava taj ritual.

Kada je na jednom njegovom skupu netko poćeo vikati „Trump je rasist“ odmah je okružen Trumpovim pristašama koji su vrištali „Trump, Trump, Trump, …“ sve dok osiguranje nije izbacilo uljeza. I taj Jerry Springer ritual (u kojem su i gubitnici dio skeča) odmah je postao standard koji se redovito izvodi na Trumpovim skupovima.

Kada je neka žena iz publike viknula „Ted Cruz je pičkica“ Trump joj se politički korektno obratio s „Nemojte to nikad više reči!“, ali se zatim obratio i publici s „Rekla je da je Cruz pičkica“ (ako možda nisu čuli).

Trump nije intelektualac, ali je showman s bogatim iskustvom u TV realityju. On razumije da je predsjednička kampanja loše producirani i milijarde vrijedni TV show kojeg on uspješno ismijava; jer je to provjereno najuspješnija reality taktika.

Kao prava zvijezda realityja Trump ne koristi napisane govore i ismijava (čak i imitira) Rubija i ostale koji se koriste blesimetrima.

Komentatori i medijski „stručnjaci“ zgroženi su tim ponižavanjem predsjedničke funkcije. No, oni su pobrkali stvari. Predsjednička funkcija je ozbiljna, ali predsjednička kampanja nije. Ona je loš vic koji Trump uspješno koristi i svaki put kad punditi to pokušaju negirati on dobije još poneki glas (jer glasači znaju da je tu on u pravu).

Osim toga, mediji su previše fokusirani na „ludu, klaunovsku i ispod svake razine“ stranu Trumpove kampanje, a ona čini tek manji dio njegove rutine.

Njegovi su govori zapravo izrazito populistički.

„Ja sam bogat. Ja kao predsjednik nikome neće dugovati. Ja neću biti u situaciji da (kao drugi republikanski i demokratski kandidati) moram pristajati na politike koje pogoduju donatorima, a uništavaju malog čovjeka.“

On redovito govori o McCarran-Fergusonovom zakonu iz 1945. (McCarran je inače bio inspiracija za korumpiranog senatora iz Kuma II) koji osiguravajuće kompanije izdvaja iz antitrustovske regulative „što tim krvopijama omogućava da nas pljačkaju“.

Stalna tema mu je i farmaceutska industrija koja je svojim utjecajem u obje stranke uspjela privoliti vlast da sama sebi zabrani pregovore o ukupnoj cijeni lijekova za Medicare, iako bi „time uštedjela 300 milijardi dolara“.

Uz to ne propušta dodati da je Woody Johnson (jedan od nasljednika farmaceutskog giganta Johnson & Johnson) glavni financijer Jeba Busha. „Pretpostavimo da Jeb pobijedi. To je naravno nemoguće, ali recimo.“ Publika umire od smijeha. „Recimo dakle da Jeb pobijedi. Kako je moguće da Jeb kaže: Woody nema više pojedinačnih pregovora“.

Stalna tema su i proizvođači automobila iz Detroita koji žele uložiti 2.5 milijarde dolara u novu tvornicu u Meksiku: „Pozvat ću ih u ovalni ured i dati im ultimatum: vratite te poslove u Ameriku ili platite 35% carine na svaki auto koji uvezete u Ameriku. Ja jesam za slobodnu trgovinu, ali samo ako je pravedna.“

Konzervativni mediji protestiraju „to nisu konzervativne vrijednosti, to je velika liberalna a ne mala konzervativna država“. Ono što ne razumiju jest da večinu ne zanimaju konzervativne vrijednosti. Ta je retorika godinama bila uspješna, ali ne zbog tih „vrijednosti“, nego zbog toga što je uspješno prodavala veliku liberalnu državu kao „izvor svih vaših problema“.

Izbori se kao i sudski procesi uvijek svode na svaljivanje krivnje. Novi konzervativni val već trideset godina krivnju uspješno svaljuje na liberalne ljubitelje velike države. No to što mnogi glasači mrze Clintone, Obamu i druge „socijaliste“ ne znači da misle kako gazde iz Detroita smiju nekažnjeno prebaciti tisuće američkih poslova u (omrznuti) Meksiko.

Trump spretno koristi i duboki procijep u demokratskoj stranci personificiran oprekom „wall street“ kandidatkinje Hillary Clinton i „socijaliste“ Bernieja Sandersa.

Naime, svake četiri godine pojavi se demokratski kandidat koji je dugogodišnji zagovaratelj radništva i kojeg „radnički vođe“ redovito odbace u korist „izaberljivog“ kandidata. Tako i ove godine vođe nekoliko značajnih sindikata podupiru Clinton, ali se radništvo ovaj put buni (npr. članovi Service Employees International Union u New Hampshireu poduprli su Sandersa bez obzira na potporu nacionalnog vodstva kandidatkinji Clinton; isti raskol vodstva i članstva desio se u International Brotherhood of Electrical Workers).

Trump u vezi s tim pokazuje „puno razumijevanje“ za Sandersove stavove. Redovito napada „katastrofalni NAFTA sporazum“ i „korumpiranu Hillary koja na pitanje zašto je primila 675000 dolara za par (nota bene tajnih) govora bankarskim moćnicima odgovara: zato jer su toliko ponudili“.

Naravno, Trump i Sanders polarne su suprotnosti, no oba su izrazito fokusirani na koruptivnu ulogu novca u politici i oba predlažu „revoluciju“ koja će to riješiti – prvi autotitarnu, drugi demokratsku.

Trumpov temeljni argument zapravo je onaj isti koji su koristili svi autoritarni pokreti u novijoj zapadnoj povijesti: obični mali čovjek žrtva je tajne urote politički incestuoznih elita. Bushovi (poduprti republikanskim establišmentom) jedan su pol te urote, koji je kroz “više promašenih predsjedanja SAD-om uništio milijune proizvodnih radnih mjesta i pobio tisuće mladih amerikanaca u bliskoistočnim avanturama”, dok su Clintoni (naravno, poduprti demokratskim establišmentom) samo drugi pol iste priče.

Čak i mediji mrze Trumpa. Progresivni zato što je „lud i sljedeći Hitler“, konzervativni zato što „nije konzervativan“. No, ugalavnom zato što i po njima pljuje kao po „slugama korumpiranog establišmenta“.

(Iako ga mrze pokrivaju ga nevjerojatnih 30 puta više nego sljedećeg republikanskog suparnika i 2 puta više nego Hillary Clinton. Strvinari političkih medija naprosto ne mogu ugasiti kamere kada nanjuše „krv“, makar bila i njihova.)

Keš donatora slijeva se u kampanje – koje s njim kupuju oglase – od kojih žive mediji – koji procjenjuju kandidate. Zato ne iznenađuje da mediji „najozbiljnijim“ kandidatima uvijek proglašavaju one koji kupuju najviše oglasa, te da u 90% američkih izbora pobjeđuje kandidat s najviše uloženog novca.

Trump zna da publika to zna (mnogi glasači tvrde da je glavni razlog što će glasati za Trumpa taj da ga žestoko napadaju svi nacionalni mediji).

Trijumvirat velikih medija, velikih donatora i velikih stranaka do sada je uspješno odbijao svako osporavanje svojeg autoriteta. No, kao i svaka druga aristokracija u ljudskoj povijesti s vremenom su postali lijeni, neumjereni i previše sigurni u neupitnost svojega vodstva.

Šokira ih da glasači u razorenim industrijskim središtima ne mare za „konzervativne vrijednosti“ ili da radništvo višekratno izudarano raznim „trgovinskim sporazumima“ neće „po planu“ glasati za demokrate.

No, Hillary Clinton vjerojatno pobjeđuje Sandersa što demokratsku aristokraciju drži podalje od ruba stvarnosti. Republikanska ga je prešla i ozbiljno uronila u tu mrsku stvarnost. Reakcija je histerična i nemušta.

Mitt Romney kandidata svoje stranke proglašava „nepodobnim za predsjednika“ nazivajući ga „lažnjakom i mizoginom bankrotiranom varalicom“. Republikanski protukandidati Rubio i Cruz zovu ga „lažljivcem i prevarantom“, a Rubio čak dovodi u pitanje „veličinu njegovog penisa“ (CNN se uključuje s „Donald Trump brani veličinu svojeg penisa” kao glavnom vijesti).

No, rušenje svih granica je Trumpov forte i Rubio tu nema šanse. „Mali Marco“, kako ga zove Trump, ubrzo će otkriti da nije pametno hrvati se sa svinjom. Na kraju se oboje usvinjite, a svinja to voli i nitko joj to ne zamjera.

Isto tako nema šanse ni mirna, konzistentna i nepobitna Romneyeva kritika. Trump se prezentira kao autsajder koji se usudio usprotiviti političkom i korporativnom establišmentu, a Romney je čista personifikacija tog establišmenta, koju je lako obezvrijediti s običnim „jasno je zašto se on buni.“ (Romney se obogatio na outsorcingu koji je stalna Trumpova meta; na stranu što je i Trumpova linija muških košulja Made in China.)

Isto vrijedi i za novu Rubio-Cruz-Kasich taktiku prepuštanja glasova onome koji je jači u kojoj državi. I to je lako odbaciti kao „prljavu urotu stranačkog establišmenta“ protiv lone rangera , možda čak i Robin Hooda, DonaldaTrumpa. Nevjerojatno, ali prolazi.

(To je bila sudbina laburističkog establišmenta koji se protiv autsajdera Corbyna pokušao boriti izjavama Tonyja Blaira i ujedinjenom frontom „razumnih“ laburista. Kada se velike stranke suoče s autsajderom koji krši njihova politička pravila, konvencionalne političke tehnike više ne djeluju. Dobar primjer je i naš Most.)

Trump izgleda nepobjedivo. On je poput strip junaka od kojeg se metci odbijaju i pogađaju one koji su ih ispucali. Njegova izjava „mogao bih nekoga upucati nasred 5. avenije bez da izgubim ijedan glas“ pokazuje da je toga potpuno svjestan.

Do sljedećeg velikog glasanja 15. 3. republikanski donatori dubokih đepova spremaju se ubaciti milijune u protutrumpovske TV reklame, iako je Jeb Bush to već pokušao bez nekog uspjeha. Sumnjam da će se to promijeniti.

Način da se pobijedi Trumpa nisu razložni argumenti, pametne taktike ili grubo ismijavanje. Potrebno je jasno razumijevanje njegove privlačnosti.

Pod njegovim stijegom stupaju bijeli radnici bijesni zbog izgubljenih poslova i smrznutih nadnica „slobodne trgovine i globalizacije“; bijesni zbog dalekih i besmislenih ratova koji čak ne nude ni katarzu pobjede; bijesni zbog elita koje pišu pravila samo u svoju korist zgrčući ogromno bogatstvo „dok poreze plaća mali čovjek“.

Kada Trumpovi republikanski suparnici nude lijekove za ove bolne rane to ne zvuči uvjerljivo, jer su dio establišmenta koji ih je nanio. To znači da će demokratima ostati teška zadaća da ga poraze na izborima u studenom 2016. To bi vjerojatno bilo lakše Bernieju Sandersu koji i sam ukazuje na te nedaće, no posao će najvjerojatnije dopasti Hillary Clinton.

Nema sumnje da će Trump inzistirati na Clintonima kao drugoj strani iste establišment medalje kojoj se on suprotstavlja (čak i u ime radnika koje je davno napustila njihova „radnička stranka“). Biti će to „par koji je unovčio Billovo i isto bi učinio i s Hillarynim predsjedništvom“. Ponavljat će do bola kako je kupio Hillarynu prisutnost na svojem vjenčanju. Ukratko Clintoni su mu idealna meta, a ako se Bill žalio na „zle“ napade dobrice Bernieja teško je i zamisliti što ih čeka u Trumpovom ringu.

No, nije ni Hillary Clinton bez ozbiljne municije. Trumpa nije teško razgolititi kao nasilnog diktatora u nastajanju, ali to nije veliki minus kod njegovih glasača. Važnije je okrenuti se onim bolnim ranama koje ih privlače njegovom opasnom plamenu.

Treba ga razotkriti kao profitera outsourcinga, što on jest. Kao poslovnog čovjeka koji je imao 4 bankrota u zadnjih 20 godina, iza kojih je ostala gomila nezaposlenih i više od 6 milijardi dolara otpisanoga duga (u svim tim bankrotima mali dobavljači i davatelji usluga bili su prisiljeni da apsorbiraju financijski krah iz kojeg je on izašao bez posljedica).

Možemo biti sigurni da će Hillary Clinton podsjećati da „Amerika već ima 19000 milijardi dolara duga i da joj ne trebaju bezobzirne, neodgovorne i nekompetentne poslovne prakse koje bi taj dug još povećale“. Trumpov samoizgrađeni mit faraonskog poslovnog uspjeha sigurno će biti poljuljan.

Teže će biti razoriti sliku autsajdera u borbi protiv korumpiranog sustava aristokratske vlasti (koliko god ta slika bila lažna) i to je još uvijek velika Trumpova šansa.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s