Potaknut aktualnošću teme znanstvenog plagijata u našoj akademskoj javnosti, želim nešto reči na principijelnoj razini.
Najjednostavniji oblik plagijata je doslovno prepisivanje (u što uključujem i prevođenje). Njega je i najjednostavnije otkriti; pogotovo danas.
Koje su posljedice takvog plagijata?
Kada se rabota javno obznani, to je prije svega rušenje ugleda plagijatora.
Nadalje, časopis koji je objavio takav plagijat može objavu „povuči“ i plagijator ima znanstveni rad manje u svojem opusu. No, časopis će to učiniti samo onda ako drži da je prepisani dio rada važni dio znanstvenog doprinosa zbog kojeg je rad uopće objavljen (moguće je da je plagirani dio u tom smislu irelevantan).
Ako je plagijator objavom povučenoga rada stekao neke daljnje koristi (napredovanje u poslu, financijsku dobit, neku nagradu i sl.) mogu se pokrenuti i odgovarajući postupci za oduzimanja tako stečenih koristi. To je moguće čak i ako časopis plagirani rad nije povukao, ali onda to nije samo osuda plagiranoga rada nego i časopisa koji ga je objavio.
Uočite da su moguća različita vrednovanja, iako je prepisivanje neupitno. Tko god ih daje mora biti kompetentan za takva vrednovanja.
U ekstremnim slučajevima, npr. 99% rada ili 1% rada je prepisano, dileme vjerojatno neće biti (teško je zamisliti da je 99% rada irelevantno ili da je u 1% prepisanoga većina znanstvenih doprinosa, ako je rad bio znanstveno relevantan). No, kod npr. 10% prepisanog dileme su vjerojatne. Razriješiti ih može samo netko kompetentan za područje kojim se rad bavi.
Ozbiljniji i teže ustnovljivi oblik plagijata jest ugradnja tuđih ideja, metoda, rezultata i sl. u svoj rad bez navođenja njihovog izvora, a sa svrhom da se pripišu plagijatoru. To mogu otkriti samo eksperti za područje kojim se rad bavi.
Još je teže otkriti je li autor znao za izvore tih ideja, metoda, rezultata i sl. ili je do njih došao nezavisno, ne znajuči za prethodnike (što u povijesti znanosti nije tako rijedak slučaj).
Koje su posljedice takvog plagijata?
Manje više iste kao i u prvom slučaju, samo što su kontroverze veće jer nema tako evidentnog elementa kakav je doslovno prepisivanje.
S obzirom na sve spomenute teškoće otkriveni plagijati najčešće su puka prepisivanja, a posljedice se uglavnom svode na rušenje ugleda plagijatora javnom objavom njegove rabote. Ugled se donekle može povratiti ako eksperti za područje kojim se rad bavi stanu u obranu znanstvenog doprinosa neplagiranog dijela rada ili se može još više urušiti ako oni utvrde da tog doprinosa nema.
(Naravno, za otkrivanje pukog prepisivanja nije potrebna nikakva ekspertiza kao što nije potrebna ni posebna etička ekspertiza da se shvati da je ono nemoralno ili, u najmanju ruku, moralno preopušteno.)
Sve to pišem da bih istaknuo kako mjerodavno mišljenje o znanstvenom plagijatu, osim na najbanalnijoj razini prepisivanja, mogu dati samo eksperti za područje kojim se rad bavi. To ne mogu ni mediji, ni javnost, a pogotovo ne sudovi koji u procjenu unose neke sasvim druge kriterije i gotovo uvijek donose (u znanstvenom smislu) krive odluke.
Složeniji (ne puko prepisivački) slučaj ilustrirat ću s Einsteinovom „Elektrodinamikom tijela u gibanju“, možda najslavnijim znanstvenim radom 20.st.
Taj rad nema nijedne reference iako nedvojbeno sadrži ideje Poincarea, Lorentza i mnogih drugih i zato se ćesto može pročitati da je riječ o plagijatu. U nekom smislu to je točno, jer neupućeni bi bez navedenih izvora mogao misliti da su sve ideje toga rada Einsteinove.
S druge strane, temeljne i uistinu revolucionarne ideje toga rada (koje su okosnica tim radom stvorene specijalne teorije relativnosti) nedvojbeno su Einsteinove, što su javno potvrdili i Poincare i Lorentz.
Dakle, je li riječ o plagijatu? Nije!
Je li Einstein nekorektan prema prethodnicima? Je!
Šikin blog 
Poštovanje!
Blogovi su Vam inače odlični, ovaj članak mislim ipak da ne pogađa u sridu!
Erozija morala u RH nije zaobišla niti znanstvenu zajednicu, u kombinaciji sa sustavnim napredovanjem mediokriteta i silno izraženom hipokrizijom i nezamjeranjem, strah me je da su razmjeri plagiranja ogromni. Zašto se ne fokusirati na SW koji to rješava bez problema, pronalazi kongruenciju među tekstovima bez greške i tada se pita za junačko zdravlje par „znanstvenika“, šaljući time poruku ostalima.
Ovo s Barišićem je ponajbolji primjer da se plagiranjei muljanje (palamuđenje!) isplati, tj. Da će se svatko takav izvući (kao npr i Milijan Brkić), gdje nerma konzekvenci za DOKAZANO prepisivanje!
Srdačan pozdrav!
slažem se s vašim komentarom,
obično prepisivanje je lako ustanovljivo, što pokazuje i nedvojbeno jasan ministrov slučaj, ali postoje i složenije i za znanost puno važnije situacije
moj tekst pokušava informirati širu javnost da je u tim slučajevima plagijat znanstvenog rada znanstveni (a ne npr. sudski) problem koji može biti prilično složen
Saša Borić mi piše:
Dragi Šika,
Pročitala sam tvoj novi post sa velikim zanimanjem, osobito nakon što sam prekjučer gledala na televiziji “Otvoreno”.
Nadam se da se ne ljutiš što koristim tvoju listu koja je doista impresivna da ti pošaljem svoje ne-anonimno mišljenje o događaju koji nas sve mora zanimati i o kojem, držim, ipak moramo imati neki profesionalni stav.
Razumijem argument koji si upotrijebio vezan za Einsteina ali “with all due respect” slučaj koji te natjerao da uvedeš Einsteina u priču je doista teško povezati s einseinovskim namjerama a još teže s einsteinovskim učincima. Budimo realni ne radi se tu o “rocket science” nego o prizemnim prečicama koje vode : izboru u zvanje.
Cijeli je slučaj, po mom mišljenju, skandalozan i traži žurno očitovanje akademske zajednice koje ima za cilj dati jasan odgovor na pitanje : je li u hrvatskom znanstvenom sustavu plagiranje dopušteno ili nije ? Ako je, onda ok. Idemo svi u društvenim znanostima koristiti iste metode, pa da vidimo tko će kako i kojim putem do brzog izbora u zvanje i redovitih profesura. A ako nije onda idemo donijeti neki vjerodostojni pravorijek umjesto da sustav ostavimo u formatu : Quod licet Iovi, non licet bovi.
Druga stvar na koju bih se htjela osvrnuti jest gorki okus u ustima koji osjećam zato što mi se čini da je nad profesorom Bracanovićem s Hrvatskih studija koji se odazavao u emisiju proveden javni mobbing. To je bilo mučno za gledati i čini mi se posve nedopustivim. Osobno, nemam nikakav osjećaj poštovanja prema ljudima koji su se u stanju koristiti svojim položajem da diskreditiraju osobu (o kojoj ja ništa ne znam osim što sam ga sad prvi put vidjela na televiziji) samo zato što se usudila prijaviti plagijat.
Imala sam potrebu ovo napisati kako bih se javno solidarizirala s kolegom koji je to doživio, znajući kako je teško postići radom vrhunsko zvanje u društvenim znanostima u uvjetima u kojima mi radimo.
Ispričavam se svima koje ova moja poruka ne interesira. No, digitalna kultura ima za to jednostavno rješenje. Poruka se može klikom izbristati, kao da je nikad nije bilo.
Srdačan pozdrav, Saša
sa svim se slazem kao sto vec napisah u odgovoru madericu (v. gore),
no to je vec opceprihvaceni stav, ministar je osramocen (sto god tko inace mislio) i tu nemam sto dodati, a sto ce uciniti politika vidjet cemo
imao sam sto dodati principijelno o plagiranju jer vidim iz privatnih i javnih komentara i razgovora da tu ima mnogo nerazumijevanja
ne vjerujem da je itko pobrkao ministra i einsteina
einstein je odlican primjer jer je kontroverzan, ja npr. mislim da postoje dobri znanstveni razlozi njegovog necitiranja lorentza i ostalih iako je ono nekorektno, no to nije lako razumijeti ako niste ekspert (a mnogi se ekspert nece ni sloziti), a to nijedan sud ni neekspertna komisija ne bi razumjela
ta su pitanja javnosti manje zanimljiva ali meni su bas ona zanimljiva (nadam se i mojim citateljima)
ministar prepisivac meni je samo povod
Pavel Gregorić mi piše:
Dragi Šika,
Moram priznati da sam iskreno iznenađen magnitudom promašaja ovoga Tvoga posta. Umjesto da ustvrdiš kako je svakom znanstveniku jasno da se ovdje radi o plagijatu – na koncu, jer je Barišić sam u kasnijim izdanjima svog teksta ispravio sve pogreške koje su iznesene u prijavi i ispričao se jednom od autora od kojih je preuzeo tekst bez navođenja izvora (svatko može sam vidjeti sporna mjesta: http://www.index.hr/mobile/clanak.aspx?category=vijesti&id=930004) – Ti pišeš o slučajevima kada je nužno ekspertno mišljenje da bi se odlučilo radi li se o plagijatu ili ne. Nadam se da time nisi kanio relativizirati Barišićev propust.
Pozdrav
Pavel
naravno da ne relativiziram barišića
plagiranje-prepisivanje jasno sam okarakterizirao:
“za otkrivanje pukog prepisivanja nije potrebna nikakva ekspertiza kao što nije potrebna ni posebna etička ekspertiza da se shvati da je ono nemoralno ili, u najmanju ruku, moralno preopušteno”
no plagiranje je mnogo “zanimljiviji” fenomen
((einstein i stoga jer sam upravo završio članak koji uspoređuje epsteinovu euklidsku i minkowskijevu hiperboličku reprezentaciju einsteinove specijalne teorije relativnosti))
Pavel:
Post Ti se čita otprilike kao da nakon bitke kod Ypresa, gdje su iperitom pobijene tisuće francuskih vojnika, netko ide pisati o “zanimljivijim” kemijskim svojstvima iperita.
Usput, usporedba iperita s plagijatorstvom u našoj akademskoj zajednici ne čini mi se sasvim neprimjerenom.
s drugom se rečenicom slažem, a prvu bih preformulirao:
kao da nakon bitke kod Ypresa, gdje su iperitom pobijene tisuće francuskih vojnika, netko ide pisati o besmislu rata
Meni je cijeli fenomen hrvatske znanosti zanimljiv. Taj fenomen me u nekoliko navrata dobro ispljuskao pa sam mozda malo prekritican. No, da krenem redom od stoljeca sedmog. Mislim da plagijati su apsolutno nevazni dio znanosti. Ovaj post ne ide nikoga odredeno nego su nabacana razmisljanja.
Da pojasnim. Neki dan je bila neka afera u HEPu oko zaposljavanja. Summa summarum, rasprava je pala na: kandidat A je branitelj, kandidat B je necak… koga zaposliti? Meni je fascinantno, ali sasvim u skladu s hrvatskim mentalitetom da nitko nije potegnuo pitanje tko je od dvoje ljudi sposobniji za obavaljanje posla–to nije bio fokus rasprave.
S druge strane, moramo se pitati zasto bi netko plagirao? Ja sam nedavno nasao slucaj plagijata na linkedinu i samo stavio izvorni tekst ispod. Covjek koji je “plagirao” je rekao “thanks for the reference”. Nepravda je bila ispravljena prema izvornom autoru (koji je jos dobio i bonus popularnost kod ekipe koja ga nije citala i sve ok).
Vecina znanstvenika danas NE provjerava reference, tako da razlike izmedu “iz cega slijedi XYZ” ili ” kako pokazuje [14] iz ovog slijedi XYZ” nema razlike. Niti u kvaliteti niti u ugledu [14] jer vecina znastvenika ni ne pogleda rad [14] ako je ovaj izvorni rad u jakom casopisu.
E sad, imamo pojam “jaki casopis”–moralni dopust. Sve je tu tocno jer su recenzenti dobri. Jaki casopisi su konzervativni, i recenzenti ce radije odbiti provokativan rad nego riskirati. Drugim rijecima, u smislu rezultata, jaki caospis je filter ovog tipa: ako je rad los, sigurno nece zavrsiti u casopisu, no ako je rad dobar, nije garantirano da ce uci (prekontroverzno npr., cudan stil pisanja, itd.)
Znastvenici u RH vrlo rijetko reproduciraju tude rezultate s ciljem njihove potvrde ili opovrgavanja (koliko znam samo biomedicinske znanosti ovo stvarno nagraduju za izbor u zvanja). Uglavnom ih samo procitaju i vjeruju autoritetu dobrog casopisa. Uvijek se sjetim u kakvom je casopisu objavljen Godelov clanak, sto je dobra ilustracija da u losim casopisima ima ponekad dobrih stvari.
Dakle, ako se gleda sadrzaj, ocito je da znanstvenik mora sam proci kroz sve na sto se nadovezuje, bez slijepe vjere u casopis i slicno. Jedan od najutjecajnih radova danas u umjetnoj inteligenciji se zove CAT PAPER i objavljen je na Arxivu (mozda naknadno i negdje drugdje). Ni jedan respektabilan znanstvenik ga nije “odbio uvaziti” zato sto je na Arxivu (stovise, u najjacim caosipisima za AI danas se redovito preko 50% referenci uzima sa Arxiva)
Arxiv dakle ima jake clanke.
S druge strane, casopisi u kojima hrvatska znanost objavljuje su groblje ideja. Proces je sljedeci: znanstveniku treba n radova za izbor znastvenik objavi. Ok, stavimo cas na stranu ovaj dio objave–zasto znastvenik mora objaviti za izbor? Zasto se ne enforcea predvideni filter da ako znanstvenik to nije u stanju, dobije otkaz, zaposli se novi koji je bolji (a kakvih van sustava ima velik broj). Neki ljudi su za nesto neki za nesto drugo. Ja nisam za sport, i koliko god sam ja bio dobar decko i trudio se nista od toga, i to je u redu. To je kapitalizam. To ne znaci da sam ja drustveni visak ili tako nesto, samo da se nisam nasao u tome, pa sam se nasao u necem drugom. A da bi se moralno opravdao protekcionizam prema zaposlenima, mora se moci garantariti fairness pri zaposljavanju, sto trenutni sustav nije u stanju.
Ideja o autonomiji sveucilista je floskula ako ce biti implementirana na nacin da znanstvenik radi sto hoce i ne podljeze odgovornosti. Tada je to privatni party razmazenog tinejdzera koji pegla tatinu kreditnu karticu. Povisivanje ljestvice i olaksana podijela otkaza je napravila cudo u smislu kvalitete za privatne firme.
Dakle, ako se zeli unaprijediti znanost, recept je vrlo jednostavan. Obnoviti ljude u sustavu, strogo kaznjavati bilo kakav nepotizam i korupciju pri zaposljavanju (otkazom), ukinuti reizbore u ista zvanja (znanstveniku je znastveni rad jedini posao, ne moze imati dopust od 4 godine, a ako mu je to tesko, ima drugih poslova i drugih ljudi koji mogu preuzet taj posao–no hard feelings s bilo koje strane). Plagijat je nevazni faktor i nece se ni javljati ako se inzistira na zaposljavanju kvalitete, posebno onih koji su u stanju objaviti u prvoklasnim publikacijama.
Ivo Šlaus:
Dragi Sika, draga gospodja Sasa i dragi svi,
iako redovito uzivam u Tvojim postovima, Sika, do sada nisam komentirao, ali mislim da je vazno ovaj put se ukljuciti:
Prvo, bilo me sram gledati Otvoreno i smatram da je emisija stetila svim sudionicima i svima nama.
Drugo, ministar Barisic mora dati ostavku. Podrobnosti su irelevantne – politikom dominira percepcija a ne stvarnost i ministar je izgubio u svojoj Vladi, medju svojim kolegama ministrima ugled i ne vidim da se moze uspjesno boriti za ZOS, sto mu je prvenstvena duznost. Naravno, kao sto je rekao Vrdoljak, ministar ne moze voditi sustav znanosti, obrazovanja i sporta, koji je jedan od najuspjesnijih sustava i mozda najslozeniji. Zalosno je da ce njegov nasljednik biti jos gori (50 godisnja povijest ministarstava znanosti u nas pokazuje da su svi ministri uz manje oscilacije bili slabiji od svojih prethodnika. Imao sam cast poznavati ih i raditi sa skoro svima i smatram da je ovo fenomen kojeg bi trebalo istraziti.)
Trece, 60 godina sam objavljivao i recenzirao mnostvo znanstvenih radova. Bilo je tu smeca i briljantnih radova, ali nikada do oko 2000 nismo ni govorili o plagijatu. Sada se plagijat pojavljuje vrlo cesto. I to treba istraziti. Stoga je Tvoj post, Sika, vrijedan kao prilog diskusiji, ali ne smijemo zaboraviti Aristotelovu tvrdnju o izuzetnoj vaznosti politike. Moramo paziti da ne bi nas prilog bio pogresno tumacen i iskoristen, a to je bas ono sto Tvoje navodjenje Einsteina moze. Znanost je uz umjetnhost najvece dostignuce covjecanstva. Znanost je kumulativna i to se oslikava u glasovitoj Newtonovoj recenici da stoji na ramenima giganata (to je rekao u vezi svoje kontroverzije o primatu). Citiranje ima niz nedostataka, npr mi u fizici stalno koristimo Schroedingerovui jednadzbu i nikada ne citiramo taj rad,a nekada ispustamo i Schroedingerova, itd. Cesto citiramo zadnji rad i stavimo references therin, a ne navodimo izvorni rad. Samo rijetke recenzije to ispravljaju. Vise stete nego koristi je napravila scientometrija koja nije nikada bila misljenja kao mjerilo medju znanstvenicima (to je termodinamicki pojam), a pogotovo index citiranosti. [Vaznost mjerenja je ogromna pogotovo danas kada su upitna mjerenja kao sto je GDP osnova odluka i akcija].O svemu tome je korisno pisati i raspravljti, ali moramo paziti da ne bude krivo shvaceno. I kada je vec Einstein spomenut: teorija relativnosti nema nicega relativnog.
Lijepi pozdrav ivo
ivo, sa svime se slažem
(i nadam se da nitko nije u einsteinu prepoznao barisica)
Mirko Petrić:
Vrlo kratko, jer temu smo nadugacko prodiskutirali na drugim mailing listama.
Smatram stav Sase Boric posve ispravnim, a znam da se s tim slaze i
Zvonimir Sikic (iz drugih dugih diskusija).
No, ovdje mi se vrijednim cini komentirati, odnosno sloziti se s mislima
(i zapravo poticajima)koje je raspravi pridonio Ivo Slaus.
Doista mi se cinim da bi bilo u drustvenim znanostima istraziti razloge
zbog kojih svaki novi ministar znanosti biva losijim od prethodnih.
To doista postoji stanovita zakonomjernost, pa je njezine uzroke potrebno
promisliti.
Takodjer, zanimljiva mi je spoznaja da u urednickom radu do 2000. nije
nailazio na plagijate u razmjerima na koje se na njih nailazi danas.
Tome je vise razloga.
Jedan je zacijelo sto je akademski pogon postao masovan (masovno
sveuciliste rodilo je i znanost – ili “znanost” – kakvu danas prakticiraju
proizvodi takvog sveucilista, a kako ih je mnogo i preuzimaju razlicite pa
i “kontrolne” funkcije – sustav se mijenja).
Drugi je sustavan prelazak s ideje znanosti koja ukljucuje otvorenost i
suradnju (zajednicki, pa i transgeneracijski rad na rjesavanju odredjenih
problema) na “akademski kapitalizam” i “sustav zvijezda” (“star system”).
Tu pocinje dominirati natjecanje, ili tocnije nadmetanje (ne u spoznaji
nego u “vodjenju karijere”) i eliminacija drugih (cija “bolja” spoznaja,
ako je takva, se vise ne smatra doprinosom rjesavanju problema, nego
“smeta”).
Uz plagijat (koji nekima omogucava ulazak ne samo u sustav znanosti nego i
politike, jer se i tu sve vise trazi “dr.”), zato sada imamo sve vise
“fabriciranja podataka”, “manipulativnog citiranja”, laznog obaranja
postavki razlicitih autoriteta (samo da bi se dobila veca citiranost i
slicno).
U nas, pak, i u “znanstvenom pogonu” dominiraju i dalje jednostavni
“prepisivacki” plagijati, osobito u drustvenim i humanistickim znanostima
(gdje fabriciranje rezultata ima manju “vrijednost” nego u eksperimentalno
zasnovanim znanostima).
Tome je tako stoga sto su u sustav (i u bivsem drustvenom poretku i danas)
u velikom broju pripustani ljudi na ideoloskim, stranackim i drugim – a
nikako znanstvenim – “eliminacijskim” osnovama).
Kad se u sustavu znanosti nadju takvi ljudi, nemaju druge nego prepisati.
Sami ne znaju sto bi, a nesto moraju proizvesti, pa stoga “jednostavno”
preuzimaju od drugih.
To nas vodi do jos jednog razloga zbog kojih su danas plagijati vidljiviji
nego ranije (a odgovorno tvrdim da u drustvenim znanostima “frcaju” i
prije 2000. godine).
Globalizacija znanosti i digitalna tehnologija omogucili su laksu
dostupnost izvorima i laksu provjeru.
Nekad su i izvori (u drustvenim znanostima) cesto bili dostupni samo
odabranima (logikom mjesta u sustavu koje su dobili bar dijelom na
osnovama ideoloske eliminacije, mogucnoscu odlaska na stipendije koju
drugi nisu imali, i slicno.)
Ovo naravno ne vrijedi za sve, ali razmjerno je ucestalije u znanostima
koje su imale “legitimacijsku ulogu” (filozofija i drustvene znanosti)
nego u prirodnim i tehnickim znanostima.
Naravno, da bi se pokazalo (i dokazalo) ovo na sto ovdje upucujem, trebalo
bi provesti detaljna istrazivanja.
Zasad mozemo zakljucivati samo na temelju onoga sto u danasnje casopise
daju nekadasnje velicine (kojima se lakse otkrivaju plagijati).
Takodjer, treba prouciti nove oblike akademske necestitosti (spomenuto
“manipulativno citiranje” i slicno).
To nece biti lako uciniti (vidimo reakcije cijelog aparata u slucaju
Barisic i slicnima), no nuzno je ako zelimo buducnost znanosti u ovoj
zemlji, za koju – ruku na srce – takva buducnost u EU podjeli uloga nije
predvidjena, unatoc frazama.
Srdacni pozdravi svima, uz ispriku na duljini
Saša Borić:
Poštovani profesore Šlaus, dragi Mirko,
raspravu o proizvodnji znanosti u Hrvata doista treba otvoriti, posebno kad su u pitanju društvene znanosti jer tu zbilja ima svega i svačega. Ali raspravljati o tome može li netko tko prepisuje s Wikipedijie biti ministar znanosti i pritom se pozivati na autonomiju sveučilišta doista ima debilizirajući intergeneracijski efekt. Govorim to kao majka dvoje djece od kojih je jedno završilo fakultet a drugo još studira.
Wikiplag ne može biti autoritet niti jednom studentu. Mislim da u Hrvatskoj postoji dovoljno institucija koje moraju preuzeti odgovornost da ovu stvar žurno riješe. Sigurno je da na ovoj listi postoji više eksperata za sustav znanosti od mene ali meni se čini da se HAZU mora oglasiti. Kad vidimo njihovo priopćenje znat ćemo kako stoje stvari. Možemo li svi plagirati ili je plagiranje dozvoljeno samo odabranima.
Hrvatska ima tesko intelektualno nasljede socijalizma, i brkanje drustvenih i humanistickih znanosti je jedan od simptoma tog problema (kao i postojanje implicitnog vrijednosnog sustava u toj podijeli: Biomed>Teh>Bioteh>Interdisciplinarno>=Drust>Hum>Umjetnicko).
Nadalje, sama podjela koja tvrdi da je tekstilna tehnologija “bliza” teorijskom racunarstvu ili urbanizmu nego npr. matematika filozofiji je vrlo neobjektivna, sto mislim da se svi mozemo sloziti (formalne znanosti imaju medusobno puno vise slicnosti nego sto trenutna podijela legitimira). Veze izmedu razlicitih znanosti su kompleksne, a njihove interakcije vrlo dinamicne i brzo se mijenjaju.
Problemi unutar humanistickih znanosti (mozda i drustvenih, to ne znam) su veliki, i potreba za detaljnim preispitivanjem kvalifikacija i “varanja” svih vrsta je jako hitna (i nema brige za popunjavanje ispraznjenih mjesta, sto je cesti kontraargument, posebno zato sto sveucilista imaju opciju izbora u nastavna zvanja, ali vjerujem da bi se za cas rijesila i znanstveno-nastavne upraznjene pozicije).
Vezano uz te zastarjele podijele, nedavno sam imao bizarnu situacija gdje sam objasnjavao zasto ja kao logicar (sa filozofskog) radim na umjetnoj inteligenciji. Mislim da svatko tko poznaje povijest AI (a i danasnju situaciju u Facebooku i Googleu koji predvode u istrazivanju) ce vidjeti koliko je ovo cudenje smjesno. Nadalje, kada se objasni podrucje na kojem radim, sve postane iznimno ocito–ali ljudi imaju veliku potrebu izrazavati “prima facie” cudenje (pitam se je li bi se cudili jednako psihologu koji radi u psihijatrijskoj bolnici), sto je jedna vrlo negativna stvar jer se time ne krecemo naprijed.
[A da ne kazem da ne kuzim kako iz “Teh>>Hum” i “Ti stavljas “tehnicku temu” (AI–kako oni tvrde da bi trebalo biti) u humanisticku znanost” na kraju iz tog zakljuce “To je lose”. ]
Mislim da bi se trebali ostaviti kriterija poput “u tehnickim znanostima je ovako, u drustvenim ovako” jer to podrazumijeva prihvacanje cijele (lose) podijele. Dodatno netocno je probleme oko ministra klasificirati pod “drustvene znanosti”, jer je on u humanistickim znanostim.
Pavel Gregoric mi piše:
Pogledaj sto kaze Paar slicno sto i Ti u svom postu – i to koristi u obranu Barišića. Nadam se da ti je odatle kristalno jasno zasto mislim da ti je post promasaj.
Pozdrav,
Pavel
http://www.jutarnji.hr/vijesti/obrazovanje/devet-uglednih-hrvatskih-znanstvenika-smatramo-da-ministar-barisic-nije-plagijator-i-da-ne-treba-podnijeti-ostavku.-evo-i-zasto/5501311/
… ali bar ima komentare koji nisu promaseni 🙂
no da jos jednom pokusam pojasniti svoj stav
prvo cinjenice:
ministar je uhvacen u prepisivanju, osramocen i snosi posljedice
treba li posljedica biti i ostavka politicko je pitanje, a ne znanstveno
u njemackoj su ministri prepisivaci davali ostavke u austriji nisu
javnost i mediji sada se bave tim pitanjem, a ne pitanjem plagijata
(jer se time i ne mogu baviti)
a sada i stav:
ja bih ostavku dao (ali, s druge strane, ja nikada ne bih pozelio biti ni premijer ni ministar)
Saša Borić mi piše:
Dragi Šika,
jučer navečer sam vidjela što su neki naši Akademici izjavili u povodu afere Barišić. Po njima tu nema nikakvog problema. Meni ti Akademici izgledaju izgubljeni u prostoru i vremenu. Kao u onoj narodnoj: selo gori, baba se češlja.
Srdačno, S.
mislim da nisu izgubljeni
http://www.index.hr/vijesti/clanak/otkrivamo-znanstvenici-koji-su-podrzali-barisica-od-njega-ce-dobiti-milijune/943919.aspx
O tome je Šiber prvi pisao na Facebooku.
http://antoniosiber.org/izvrsni_ministar_barisic.html
bravo šiber
p.s. njegova zamjena u 5om danu je tragikomična, šteta
Saša Borić:
Haaaah, kod nas je sve jednostavno. S.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/vrhunski-znanstvenik-ocitao-lekciju-svima-koji-tvrde-da-barisic-nije-plagirao-to-je-cisti-copypaste/944102.aspx
anketno pitanje u nedeljnom izdanju jutarnjeg:
je li ne dopustiti prepisivanje nekolegijalno?
odgovor čitatelja jutarnjeg:
71% DA 29% NE
Saša Borić:
Gle, ja znam da su vama matematičarima dragi postoci ali anketno pitanje iz JUTARNJEG je školski primjer kako se NE SMIJE postaviti pitanje u anketnom istraživanju. Na sociologiji studenti padaju kad pitaju s dvije negacije. To je što se tiče smisla i forme pitanja.
A što se tiče odgovora, pa i vrapci na krovu znaju da politički stožeri u svim dijelovima političkog spektra manipuliraju tim odgovorima. Štoviše, pojedini su poslo-socijalni aktivisti za to plaćeni.
Ukratko, to pitanje i odgovor ništa ne govore o javnom mnijenju u Hrvata.
Srdačni sociološki pozdravi, Saša
“anketno pitanje iz JUTARNJEG je školski primjer kako se NE SMIJE postaviti pitanje u anketnom istraživanju. Na sociologiji studenti padaju kad pitaju s dvije negacije”
znamo mi to, ali znamo i da bi pozitivno formulirano pitanje povećalo postotak kolegijalnih
“to pitanje i odgovor ništa ne govore o javnom mnijenju u Hrvata”
govori o jutarnjem i njegovim čitateljima (v. gore)