U filmu o Keynesu iz 1995. P. Samuelson (neokejnzijanski nobelovac) kaže: „Stajalište o nužnosti uravnoteženog proračuna je predrasuda. No ako razbijemo taj mit pada i bedem koji svako društvo mora imati prema nekontroliranoj potrošnji. Bez discipline u raspodjeli sredstava imali bismo neefikasnost i kaos. Stoga je svrha ove staromodne religije preplašiti ljude s nečim što je zapravo mit, ne bi li se ponašali kako to zahtjeva civilizirani život.“
U istom filmu J. Buchanan (neoliberalni nobelovac) tvrdi da nema financijskih i ekonomskih razloga za uravnotežavanje proračuna (ali ipak ne ide tako daleko da ga proglasi mitom i predrasudom). Po njemu bismo deficit trebali tolerirati samo u ratu. (Zašto bi deficit bio dopušten za potrebe uništavanja neprijatelja, ali ne i za mirnodopske potrebe, ostaje nejasno.)
Drugim riječima, kada bi svi shvatili da država zapravo nije ograničena uravnoteženim proračunom, moglo bi doći do javne potrošnje prevelikog dijela nacionalnog dohotka, i zato je ovaj mit nužan. S tim se možda i nije teško složiti. Ali što ako ova „staromodna religija“ spriječi veću javnu potrošnju u situaciji u kojoj bi ona bila nužna za ostvarenje nekog poželjnog cilja. Nije li istina najbolja politika, makar bila i “zastrašujuća”.
Državu svakako treba obuzdavati. Ali zato imamo izbore i proračune.
Političari moraju slušati Main Street (a ne samo Wall Street) kada odlučuju koliko će i gdje trošiti.
Proračun treba pokazati koliki dio nacionalnog dohotka ide u javne programe i koji su to programi, a njegova neuravnoteženost ne ugrožava vladinu solventnost nego njezinu kredibilnost.
Naravno, prevelika javna potrošnja može dovesti do prevelike inflacije i tada deficit postaje problem.
Političare treba ograničavati, ali možda ipak ne predrasudama jedne „staromodne religije“.
Ne trebamo mitove, trebamo više demokracije i više razumijevanja.
Šikin blog 
Demokracija je problem zato jer dva vuka i ovca glasaju što će biti za večeru. Umirovljenika, državnih službenika i ostalih koji nominalno nisu na proračunu ali realno ovise o državnoj potrošnji ima dovoljno da potpuno demokratski izaberu, recimo, PDV od 25%, progresivne poreze na plaće, i slično. Ne vidim kako demokracija u zemlji poput Hrvatske može riješiti problem državne potrošnje. Možda u protestantskim zemljama.
U mirnodoblju zdrava država generira suficit. U ratu, zbog bolesti države koja nije u stanju baviti se ekonomskim napretkom (mislim na pojedince koji slobodno djeluju, kao skup onih koji čine ekonomiju “as is”, ne na političku vrhušku u funkciji države), sasvim je moguće generiranje deficita usljed pojačanje potrošnje i alokacije resursa u svrhu i zbog posljedica ratovanja.
U planskoj centralističkoj ekonomiji sasvim je razumno konstatirati kako je disciplina potrošnje nužnost, Samuelsonova tvrdnja je na mjestu ali samo zbog toga što znam iz kojeg kuta on gleda na tu tvrdnju. Njegovo gledište je već smješteno u okolinu gdje je crpljenje privatnih sredstava u državnu kasu te primarna uloga vlasti u kreiranju svih ekonomskih tokova već postojeća, a upravo to je ono čemu se liberalna struja žestoko protivi.
Ako masa novca ostane u đepovima ljudi, sasvim logično je da vlast raspolaže tek sa nužnim sredstvima za ulaganje u konsenzusne troškove, pa ako uzmemo u ubzir da toj istoj vlasti narod ne da za pravo da se zadužuje poradi “strateških” i ostalih interesa proizašlih iz političareva jednoumlja, tada je sasvim sigurno da nije moguće ikada stvoriti deficit. Glavni novčani tokovi ostaju izvan proračuna. To je zdravo društvo u kojem nema mnogo posla za Keynsa i Samuelsona, obojice zagovornika politike redistribucije i kontrole. Bolesno društvo je ovo što danas imamo, kada da bi se moglo kontrolirati novčane tokove i fiskalnu politiku, nužno je uskratiti prava pojedincima od kojih se novac uzima, i to se radi represivnim zakonima, poreznim sustavom i ostalim metodama kojima se vrši legalna konfiskacija.
Svako dobro,
Kapitalac
“Drugim riječima, kada bi svi shvatili da država zapravo nije ograničena uravnoteženim proračunom, moglo bi doći do javne potrošnje prevelikog dijela nacionalnog dohotka, i zato je ovaj mit nužan. S tim se možda i nije teško složiti.”
…Ili još malo drugačijim riječima to nije nikakav mit nego najnormalnija zdravorazumska skeptičnost prema mogućnosti da jedna grupa ljudi zaduži cjelokupno, obično buduće stanovništvo, a da sama ne snosi posljedice takve odluke.
“Naravno, prevelika javna potrošnja može dovesti do prevelike inflacije i tada deficit postaje problem.”
Strogo gledavši ni proračunski deficit ni veličina proračuna ne uzrokuje inflaciju nego politička odluka da se takav manjak u proračunu i akumulirani dug “riješava” printanjem novca.
Uff. Nije Buchanan neoliberalni ekonomist. Tako nešto ne postoji. [U biti, “možda” i griješim jer ne znam što je neoliberalizam. ;)]
Prvo, Samuleson kaže da je mit, da, ali samo ukoliko ekonomija raste brže od javnog duga. To je skrivena pretpostavka.
Država može biti u stalnom deficitu i tako povećavati javni dug svake godine u apsolutnom iznosu, no ukoliko je ekonomski rast veći od deficita
javni dug se u relativnom iznosu smanjuje, pa u suštini ne stvara probleme. Ako je situacija obrnuta trebali bi se zabrinuti da ne postanemo Grčka.
Drugo, ovo o mitu se pretpostavljam odnosi na godišnji deficit. (?) Sam Keynes, pa tako i Saumelson, kažu da se budžet balansira kroz poslovni ciklus. Minus u lošim vremenima, plus u dobrim kada porezni prihodi rastu.
Buchanan pita zašto nismo imali suficite u dobrim vremenima? Buchanan kaže da upravo zato jer imamo političare, izbore i birače ne možemo obuzdati deficite. Keynesova ekonomija nije ‘podešena’ za demokraciju. Država u biti previše sluša Main Street i kako bi zadovoljila birače zadovoljava njihove zahtjeve za većom potrošnjom i nižim porezima.
Deficit, kroz akumulaciju javnog duga, možda ima negativne efekte za budućnost, budući rast i generacije. Utoliko, ratni defcit “za potrebe uništavanja neprijatelja” ima
pozitivne efekte i razloge jer ako ostvari pobjedu garantira uklanjanje neprijatelja i lošije budućnosti.
————–
Inače, ovo je moj prvi komentar.
Dobar blog. Zanimljive teme i naslovi. Pohvale, iako se ne slažem sa određenim zaključcima. Ipak, to je stvar argumentacije i debate.
Sad makar znam da možda mogu nešto i objasniti sa diferencijalnom jednadžbom i makar jedna osoba će razumijeti što znači. 😉 (Možda upravo u vezi obrazovanja?)
Kao savjet, samo uklonite taj ‘neoliberalizam’ iz argumentacije da ne počnete zvučati kao socijolozi.
Odgovoriti ću prvenstveno na ono o rastu i obrazovanju, nadam se do kraja sljedećeg tjedna. Jedva čekam.