Lincoln je film o starim bijelcima s bradama i perikama, koji se u američkom kongresu herojski bore za slobodu crnaca (dok ih ti jadnici zahvalno i skrušeno gledaju s galerije).

Spielberg i Kushner (režiser i scenarist filma) obavijestili su nas da je to i film o Obami (što lako možemo i sami dokučiti). Film je to o trijumfu političkog kompromisa, o tome da se promjene postižu zakulisnim igrama, podmićivanjem, prijetnjama, … i naravno, odustajanjem od moralnih načela.

Film se koristi realističkom estetikom (za koju je s pravom dobio oskara) kako bi sve izgledalo stvarnije i istinitije. Washington je malen, prljav, hladan i korumpiran. Politička je arena grubo borilište, prikazano bez imalo sentimentalnosti i nostalgije. Tako znamo da vidimo „stvarnost“.

Ideali su nemogući, pa se stvari mogu obaviti samo kompromisnim odustajanjem od nemogućeg. To je naprosto politička stvarnost. Zar nije? Sve je drugo romantizam. A ovaj film nije romantičan. On je ozbiljan.

Predložak filmskom scenariju (koji je također dobio oskara, iako ne znam zašto) bila je knjiga Doris Goodwin o Lincolnovom predsjedništvu. Spielberg i Kushner dugo su je prečitavali, tragajući za pravom temom, i nakon mnogih slijepih ulica odlučili su se za priču koja se u knjizi nalazi na stranicama 686-689 (na 3 od ukupno 900 stranica o Lincolnovom predsjedništvu).

Kao što rekoh priča je to o starim bijelcima s bradama i perikama. No, među njima je i Thaddeus Stevens (kojeg maestralno glumi Tomy Lee Jones). On je radikal koji se svojim rasnim stavovima jedini u filmu približava današnjem konsenzusu o tom pitanju, ali je i velika prijetnja herojskoj borbi umjerenog Lincolna (kojeg maestralno glumi Daniel Day-Lewis; što je potvrđeno oskarom).

Tek kada radikal odustane od svojih načela dobiva aplauz Spielberga i Kushnera, a time i publike koja doživi veliko olakšanje.

No, odmaknimo se od 3 odabrane stranice. Kao što je „W. E. B.“ Du Bois (američki povjesničar i crnački aktivist) pisao već 1901. ropstvo je  bilo na samrti kada je Lincoln postao abolicionist. Crno roblje Juga već je samo uzelo svoju slobodu i to je bio novi status quo.

Na kraju Američkog građanskog rata, s poraženim Jugom, izbor Sjevera nije bio zadržavanje ropstva ili njegovo ukidanje; izbor je bio potvrda činjenice da je ropstvo umrlo ili njegovo ponovno uspostavljanje vojnom silom.

Između opcija ponovnog uspostavljanja ropstva silom ili prihvaćanja nove realnosti, Sjever je odabrao ovo drugo. Spielbergove 3 stranice detaljno su i realno obrađen slonovski rep s konačnim zaključkom da se radi o zmiji.

Trinaesti amandman (o oslobađanju robova) nije djelo samo starih bijelaca s bradama i perikama, na čelu s Lincolnom, nego je ponajviše djelo abolicionističkog pokreta i robova koji su se masovno sami oslobodili tijekom Američkog građanskog rata (a nisu bez teksta, sa zahvalnim pogledima, sjedili na Spielbergovoj i Kushnerovoj galeriji.)

Uostalom, 13. amandman nije ni bio tako presudno pitanje u trenutku kojim se film bavi. Većina filmske napetosti (hoće li amandman proći???) umjetno je napuhana. Kao što je upozorio Eric Foner (povijesničar s Columbie i ekspert za to razdoblje): „ … da amandman nije prošao tada, prošao bi već na posebnoj sjednici u martu … na njoj su republikanci imali 2/3 većinu i izglasali bi ga u minuti … velike krize koju film prikazuje naprosto nije bilo …“.

Uostalom, što je to tako radikalno i opasno tražio Thaddeus Stevens? Ukidanje ropstva (kao i Lincoln), ali i dio ropskim radom stečenog bogatstva na jugu, kako bi se crncima osigurale male farme za novi slobodni život. I naravno, pravo glasa.

Lincolnov je plan bio deportacija svih novooslobođenih crnaca na Karipske otoke pod Britanskom upravom; „to je, naime, jedina realna opcija“.

Što bi Lincoln stvarno učinio ne znamo, jer je nažalost ubijen. S tim ubojstvom film i završava. Ali znamo da je Stevens svoje „nemoguće“ ideje ipak realizirao u (post Lincolnovom) periodu tzv. Radikalne rekonstrukcije. Crnci su dobili pravo glasa i imali su svoje izabrane političke predstavnike.

Nažalost, desetljeća političke borbe protiv Radikalne rekonstrukcije, koja je snažno podržana rasističkim nasiljem Ku Klux Klana, na kraju su dokinula crnačke slobode. Kao što lakonski zaključuje Eric Foner desilo se to „ … zbog konačne pomirbe sjevernih i južnih bijelaca …“ i  dodaje „ … eliminacija značajnog dijela radnog stanovništva iz političkog života pomaknula je središte američke politike udesno … te do dugo u dvadeseto stoljeće … oslabila nade za progresivnu legislaturu ne samo u rasnim, nego i u mnogim drugim pitanjima…“.

Naravno, Lincoln nije film o Radikalnoj rekonstrukciji nego o starim bijelcima s bradama i perikama, koji se u američkom kongresu herojski bore za slobodu crnaca (dok ih ti jadnici zahvalno i skrušeno gledaju s galerije). No to i želim reči: to nije film o borbi za slobodu.

Film o borbi za slobodu su romantični i raspjevani Jadnici. Kroz taj se film veliki Victor Hugo obraća običnim ljudima, podržavajući ih u borbi protiv socijalno političke torture njihovog vremena.

To je film o ljubavi i njenoj sposobnosti da ljude promijeni. Film o našoj potrebi za socijalnom pravdom i borbi protiv onih koji je uništavaju, podrivaju i preusmjeravaju (raznim političkim kompromisima). I iznad svega, Jadnici su film o nadi koja se ne gubi ni kad je najteže.

Kada nesretna Fantine (koju maestralno glumi Anne Hathaway; što je potvrđeno oskarom ) pjeva „Sanjala sam san“, svaki drhtaj njenih usnica oslikava očaj i poniženje koji je razaraju, da bi konačni bljesak u njenim očima izrazio sav bijes prema „životu koji je ubio san koji sanja“; www.youtube.com/watch?v=dmHcDWrMH-8 .

Jackmanov iscijeđeni i izmučeni Jean Valjean utjelovljenje je svega što čovjek može podnijeti prije nego što izgubi svoju ljudskost. Zbog njega počinjete vjerovati u urođenu dobrotu svakog čovjeka.

U neuspjeloj studentskoj revoluciji iz 1832. (jednom od hrabrih ali potencijalno fatalnih otpora autoritarnim režimima) s jezom prepoznajete Arapsko proljeće, otpor Assadu … .

No, moram upozoriti, Jadnici bi neke (pogotovo muške) gledatelje mogli i razočarati. Film je potpuno pjevani mjuzikl, drugim riječima nema govorenih dijaloga. Morate biti spremni gledati i slušati Hugh Jackmana i Russella Crowea kako ispjevavaju svoj put kroz tri i pol sata filma. Koga to plaši neka odmah odustane. Uspijete li ipak zatomiti svoj mačizam i snobizam Jadnici će vam pružiti veliko zadovoljstvo.

S veličanstvenim finalnim zborom brutalno pobijenih ali vječno živih studenata, koji gromoglasno pjevaju „Čuješ li što narod pjeva“ izaći ćete iz kina zaogrnuti trobojnicom, sa suzama u očima, spremni da „poginete“ za slobodu; www.youtube.com/watch?v=RtbcZmCc7rg

Rekao sam vam, Jadnici su film o slobodi i zato sam siguran da će biti gledaniji od Lincolna (bez obzira na pjevane dijaloge).

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s