Ovaj je post potaknut nedavnom raspravom na Malom vijeću Sindikata znanosti, gdje sam  imao ulogu „đavoljega advokata“ teze o malom utjecaju obrazovanja na ekonomski rast.

 „We don’t need no education…“ 

                                              Pink Floyd

Tony Blair je, u svojoj kampanji 1997. godine, kao tri politička prioriteta svoje buduće vlade naveo „obrazovanje, obrazovanje i obrazovanje“. U to je vrijeme ekonomija znanja postala opće mjesto. Masovno (više) obrazovanje čak su i Švicarci počeli smatrati nužnim uvjetom ekonomskog rasta.

Razlozi se čine očitima. Obrazovaniji ljudi su produktivniji, što se vidi po njihovim prihodima. Računica je jednostavna: više obrazovanih, veći prihod. Također je očito da siromašne zemlje imaju malo obrazovanih (ekonomisti bi rekli, malo ljudskog kapitala). Dovoljno je usporediti istočnu Aziju i crnu Afriku. I to su opća mjesta. No, pogledajmo konkretne podatke.

Tajvan je 1960. imao 46% nepismenih, Filipini samo 28%. Usprkos tome, Tajvanska je ekonomija u to doba počela rasti u povijesti rijetko zabilježenim tempom, dok su Filipini stagnirali. Na Filipinima je per capita prihod 1960. bio dvostruko veći od Tajvanskog (200$ prema 120$), dok je danas Tajvanski 10 puta veći od Filipinskog (18000$ prema 1800$).

Koreja je 1960. imala 29% nepismenih, Argentina svega 9%. Per capita prihod Argentine bio je 5 puta veći od Korejskog (378$ prema 82$), a danas je 3 puta manji (7000$ prema 21000$).

Crna Afrika zapravo pokazuje da obrazovanje nije ključno za ekonomski rast. Od 1980. do 2004., nepismenost crne Afrike pala je sa 60% na 39%. U istom razdoblju njen per capita prihod pao je za 0.3%.

I ne radi se samo o ekstremima. U slavnom članku iz 2004. „Where has all the education gone?“, L. Pritchett, poslije analize podataka iz 1960.-1987. (kako za zemlje u razvoju, tako i za razvijene) i metaanalize velikog broja sličnih istraživanja, zaključuje da ne postoji empirijska potvrda veze ekonomskog rasta i obrazovanja.

Kako objasniti ove činjenice. Kao prvo, svrha velikog dijela obrazovanja nikada nije ni bila ekonomska učinkovitost. Mnogi obrazovni sadržaji čak ni posredno ne utječu na veću ekonomsku produktivnost. Muzika, literatura, filozofija, povijest, … . Gledano ekonomski, poduka ovih sadržaja čisti je gubitak vremena.

Naša ih djeca uče da bi imala bogatije i smislenije živote, iako taj cilj danas sa strahom navodimo kao opravdanje obrazovnih troškova.

 Kao drugo, i matematičko-prirodoznanstveni sadržaji, koji se drže važnima za podizanje ekonomske učinkovitosti, za većinu su radnika irelevantni. Radnici u uslužnim djelatnostima ne trebaju matematiku, kao što bankari ne trebaju biologiju i kemiju. (U većini djelatnosti, za veću produktivnost važnije je šegrtovanje nego školovanje.)

Opetovane statističke analize ne nalaze korelaciju nacionalnih uspjeha na matematičko-prirodoznanstvenim testovima (poput TIMSS-a i PISA-e), s ekonomskom učinkovitošću nacija. Na primjer, mali Amerikanci TIMSS testove ne rješavaju lošije samo od malih istočnih Azijaca, nego i od Kazahstanaca, Rusa i Litvanaca. Mali Norvežani lošiji su od Čeha, Srba i Armenaca. Mali Izraelci lošiji su i od malih Norvežana.

Suočeni s ovim argumentima, mnogi ne odustaju: možda je tako bilo u daljoj i bližoj prošlosti, možda je tako djelomice i danas, ali ekonomija znanja sve to mijenja. No, to je samo ničim utemeljena vjera u vlastitu izuzetnost. Sve su uspješne ekonomije bile i biti će ekonomije znanja. Kineska u 1. tisućljeću, Britanska u 19. stoljeću ili Američka u 20. stoljeću, sve su bile vodeće jer su vladale znanjima i tehnologijama koje drugi nisu imali. U tom smislu obrazovanje nije ništa važnije no što je uvijek bilo.

Naravno, količina znanja je danas veća no ikada, ali to ne znači da svi (ili čak većina) moraju biti obrazovaniji nego u prošlosti. Dapače, znanja koja utječu na ekonomsku učinkovitost prosječnog radnika, danas su možda i manja nego u neposrednoj prošlosti.

Stalnim rastom proizvodne efikasnosti, sve veći broj radnika u bogatim ekonomijama radi u uslužnim djelatnostima koje ne zahtijevaju veliku obrazovanost (punjenje polica u supermarketima, kuhanje u tipiziranim restoranima brze hrane, čišćenje ureda i sl.). Kako udio u tim djelatnostima raste, tako potreba za obrazovanjem radnika pada; ako nas zanimaju samo ekonomski efekti obrazovanja.

Razvojem industrije sve se više industrijski relevantnih znanja utjelovljuje u strojevima. Današnji radnik u Boschu proizvodi sofisticirane alate, ali o metalima zna manje od nekadašnjeg kovača (ili današnjeg kovača u nerazvijenom svijetu). Današnji radnik u Samsungu proizvodi televizore, ali ih ne zna popraviti, kao što to znaju radnici iz malih elektroničkih obrta u trećem svijetu.

Moglo bi se tvrditi da ovakav ekonomski razvoj možda ne zahtijeva veliku obrazovanost prosječnog radnika, ali zato zahtjeva sve veći broj visokoobrazovanih inženjera, menadžera, itd. Ipak, ni veza ekonomskog rasta i višeg obrazovanja nije tako jednostavna, što dobro pokazuje slučaj Švicarske.

Švicarska je jedna od najbogatijih i najindustrijaliziranijih zemalja svijeta, a ima daleko najniži udio stanovništva uključenog u više obrazovanje. Do ranih 90-tih imala je 1/3 prosjeka bogatih zemalja, a od 1996. to se popelo na 1/2 (16% prema 34%). Na primjer, švicarski je udio danas dvostruko manji nego u Finskoj, SAD, Danskoj, ali i Koreji i Grčkoj.

 Kako Švicarska ostaje u vrhu svjetske produktivnosti, iako svojem stanovništvu nudi bitno manje višeg obrazovanja nego druge bogate, pa čak i siromašnije ekonomije?

Objašnjenje je, opet, u nevelikom utjecaju čak i višeg obrazovanja na ekonomsku produktivnost. Njegova je uloga primarno selektivna. Za većinu poslova najbitnije su opća inteligencija, samodisciplina, organiziranost i ustrajnost, a ne specifična znanja (koja i tako naučite na samom poslu). Činjenica da imate višu naobrazbu poslodavcu garantira da imate neke od tih karakteristika, a ako ste svladali najviše prepreke nekog slavnog sveučilišta, siguran je da ih imate sve i to u velikoj mjeri. (U zadnjih 20 godina u financijskoj su se industriji masovno zapošljavali doktori fizike i matematike, čije obrazovanje nije uključivalo apsolutno ništa o financijama.)

To je stvorilo nezdravu utrku u zemljama koje si mogu priuštiti sve više visokog obrazovanja (podlegla je dijelom čak i Švicarska). Ako udio stanovništva s visokim obrazovanjem postane dovoljno velik, onda više ne možete dobiti pristojno plaćen posao bez da ste visoko obrazovani. Tada svi žele na sveučilište, što vodi većoj ponudi studentskih mjesta, što povećava broj visokoobrazovanih, što vodi do još većeg interesa, što vodi još većoj ponudi… . Na kraju pristojno plaćen posao nećete dobiti bez doktorata (čiji je doprinos vašem budućem poslu zanemariv).

Visoko obrazovanje postaje stadion na kojem ljudi ustaju ne bi li bolje vidjeli, a na kraju svi stoje i jednako loše vide.

 Ono što bogatije zemlje razlikuje od siromašnijih nije veća obrazovanost njihovih građana, nego više institucija koje podržavaju investicije i rizike:

Financijski sustav koji će osigurati „strpljivi kapital“, bez kojeg nema dugoročnih investicija;

Institucije „druge šanse“, kako za kapitaliste tako i za radnike (dakle dobar zakon o bankrotu i dobre socijalne osigurače);

Odgovoran i nekorumpiran politički sustav, koji će raditi na ostvarenju ovih ciljeva;

I prije svega, što veći udio prosječnog građana u ukupnom rastu ekonomije.

 Kako su pokazali Acemoglu i Robinson (u „Why nations fail“) veličina tog udjela u najjačoj je korelaciji s bogatstvom nacije.

Da ne bi bilo zabune, nisam protiv masovnog visokog (i svakog drugog) obrazovanja. Ali nemojmo se zavaravati da će ono dovesti do veće ekonomske efikasnosti (jer ćemo se razočarati). Jedna od glavnih svrha obrazovanja jest da realiziramo naše potencijale i tako naše živote učinimo smislenijima i ispunjenijima, a naše međusobne odnose skladnijima.

 Možda je vrijeme da si to jasno kažemo i da obrazovanje prestanemo opravdavati samo ekonomskim razlozima.

 

12 responses »

  1. Simun kaže:

    Odličan članak!

    Ako prihvatimo da od fakulteta nema pretjerane koristi, moralno pitanje je sad samo jače: zašto bi neki SSS pekar putem poreza morao plaćati fakultet nekome koga ne poznaje da bi se ovaj drugi samoispunjavao?

  2. […] pročitajte odličan članak Ekonomski rast i obrazovanje Zvonimira Šikića na njegovom novootvorenom blogu: Visoko obrazovanje postaje stadion na kojem […]

  3. […]  Ekonomski rast i obrazovanje Share this:TwitterFacebookE-mailIspisSviđa ti se?Sviđa mi seBudi prvi kome se sviđa ovaj post. […]

  4. kerempuh kaže:

    Najprije pohvala na zanimljivom i argumentiranom blogu. Ovaj me članak zaintrigirao nekonvencionalnom hipotezom da obrazovanje ne pridonosi (ili vrlo malo pridonosi) ekonomskom rastu. Ne odbacujem je a priori, ali nisam ni uvjeren u njenu ispravnost čitajući vaš članak. Naveo bih neke kontraargumente koji su mi pali na pamet nakon što sam malo razmislio.

    1) U potpunosti se slažem da su preduvjeti kao što su efektivne i efikasne institucije pravne države, odgovoran i nekorumpiran politički sustav, razvijen financijski sustav potrebni za ekonomski rast. Međutim, mislim da obrazovanje također jedna od varijabli u tom modelu. Stoga bi ekonometrijska usporedba Tajvana i Filipina, Koreje i Argentine, istočne Azije i subsaharske Afrike, trebala kontrolirati za ostale varijable u modelu. Ne možemo reći da obrazovanje nema utjecaj na ekonomski rast jer je Tajvan brže rastao od Filipina, a Filipini su na početku rasta imali obrazovanije stanovništvo. Tajvan je imao bolji institucionalni okvir od Filipina, što je bilo usko grlo rasta u tom razdoblju, i zato je imao veći rast. U nekom hipotetskom primjeru sa 2 zemlje uz identične ostale parametre modela, a različitim stupnjem obrazovanja, siguran sam da bi zemlja sa obrazovanijim stanovništvom postigla veći rast.

    2) Druga pretpostavka s kojom se ne slažem je da humanističko obrazovanje ne pridonosi ekonomskom rastu. Ilustracije:
    – filozof ili povjesničar napiše knjigu, proda je u 100.000 primjeraka, i to pridonese rastu BDP-a (povećanje domaće potrošnje, moguće i izvoza)
    – ekipa humanistički obrazovanih ljudi (pisci, glazbenici, glumci etc.) kreira film koji postigne veliku gledanost, što pridonese rastu BDP-a (potrošnja + izvoz)
    – dizajneri koji povećavaju dodanu vrijednost industrijskim proizvodima, nekim vrstama usluga (softver etc.), što pridonosi rastu BDP-a

    Uz to je vezan i pojam ekonomskog rasta. Poznato je da je BDP samo približna (proxy) i nesavršena mjera za ekonomski output. U njega nisu uključene brojne stavke, među kojima niti tzv. potrošački višak:

    http://en.wikipedia.org/wiki/Consumer_surplus

    Uzmimo gornji primjer knjige o filozofiji. Vi ste je u knjižari platili 50 kn, ali ona za vas subjektivno vrijedi mnogo više, recimo da biste bili spremni izdvojiti najviše 500 kn za nju. Isto tako, možda postoji neki plutokrat mecena koji bi bio spreman po narudžbi platiti filozofa da napiše dotičnu knjigu i platiti ga 5.000.000 kn. Toliko za njega vrijedi taj sadržaj. Vaš potrošački višak je 450 kn, plutokratov 4.999.950 kn, i tako zbrojeno za svakog čitatelja individualno. BDP to ne mjeri, iako se može reći da je filozof svojom knjigom za toliko povećao ukupno (nacionalno, svjetsko) blagostanje. BDP mjeri samo 50 kn x 100.000 primjeraka.

    Kad uključite potrošački višak u ekonomski output, onda možete primijetiti da dolazi do konvergencije između ekonomskog outputa i blagostanja koje ste spomenuli u zaključku članka.

    3) Treća premisa s kojom se ne slažem:

    Ako udio stanovništva s visokim obrazovanjem postane dovoljno velik, onda više ne možete dobiti pristojno plaćen posao bez da ste visoko obrazovani.

    Mislim da je ovo varijanta zablude o fiksnoj količini rada:

    http://en.wikipedia.org/wiki/Lump_of_labour

    Moguće je da kratkoročno i srednjeročno naglo povećanje broja visokoobrazovanih ljudi dovede do strukturnog disbalansa u ekonomiji, pa se pojave simptomi o kojima ste pisali (zapošljavanje prekvalificiranih radnika, istiskivanje manje ali još uvijek adekvatno obrazovanih). Međutim, u dugom roku, uz dovoljno fleksibilnu ekonomiju, pojavit će se nova radna mjesta koja će znati iskoristiti kompetencije visokoobrazovanih ljudi.

    4) Razradio bih neke detalje oko rasta i obrazovne strukture stanovništva. Postoje dvije faze rasta:

    – Catch-up growth faza. Prisutna u zemljama u razvoju, koje apsorbiraju postojeće tehnologije i rastu po mnogo većim stopama nego razvijene zemlje. Rad kao faktor proizvonje je jeftin i obilan. Kapital je oskudan, ali se brzo uvećava (stope investicija su znatno veće nego u razvijenim zemljama). U toj fazi usko grlo, što se tiče obrazovne strukture, jest najniža razina obrazovanja (pismenost / nepismenost). Kako se zemlja industrijalizira, sve više dobivaju na važnosti veće obrazovne razine.

    – Razvijene zemlje su na tehnološkoj granici. Rad, kao faktor proizvodnje, je adekvatno opskrbljen faktorom kapitala. Njihov rast (mnogo manji nego u zemljama u razvoju) prvenstveno ovisi o tehnološkom napretku. Tehnološki napredak ovisi o ulaganju u istraživanje i razvoj. Za istraživanje i razvoj potrebni su znanstvenici. Također, najveći udio u BDP-u ima tercijarni sektor, koji može dobro iskoristiti vfdisokoobrazovanu radnu snagu.

  5. Ekonomski rast nije svima i uvijek poželjan!!!
    Ne mislim samo na Rimski klub i globalne granice rasta.

    Poznate su Mujine tri želje kada je upecao zlatnu ribicu: nakon što mu je ribica obalu pretvorila u burek, a rijeku u rakiju, njegova treća želja je bila – “daj još jednu litru rakije”…

    Pitanje je i je li nam svjetska ekonomska povijest “učiteljica života”? Iz činjenica o, do sada, nejasno izraženoj korelaciji između obrazovanja i ekonomskog rasta više proizlazi da se ekonomski rast ne može pratiti kao funkcija samo jedne varijable, nego da takvog utjecaja nema. A ako ćemo na stvar gledati kao na “crnu kutiju”, pitanje je i je li dozvoljena ekstrapolacija na budućnost. Što ako se sutra takav utjecaj jasno pojavi? Znanstvena otkrića i tehnologija se nejednoliko ubrzano razvijaju.

    Korelacije između ekonomskog rasta i obrazovanja moguće su uglavnom zbog relativno jednostavnog mjerenja “stupnja obrazovanja”, a možda najviše upućuju na to kakva je sama povijest (kvaliteta!!!) obrazovanja. Mnoštvo drugih utjecajnih parametara na ekonomski rast (i njihove korelacije) jednostavno nisu razmatrani zbog problematične mjerljivosti. Uostalom, cijela znanost se osniva na opisivanju nemjerljivih veličina uz pomoć onih koje (ili čije učinke) možemo mjeriti (npr. tlak, temperatura…).

    Za mene je obrazovanje (uvijek!) apsolutni prioritet i svetinja, a ekonomski rast Hrvatske samo trenutna nužnost. Kada bi se odabralo malo više utjecajnih parametara, trebalo bi okrenuti i cilj, pa promatrati kako ekonomski rast (neke društvene “sredine”) utječe na stupanj (i kvalitetu!) obrazovanja. Za trenutnu situaciju u Hrvatskoj bi izlaz bolje bilo tražiti u detaljnoj analizi nekih pozitivnih primjera (npr. Finska) nego u globalnoj povijesti. Hrvatskoj ne bi škodilo malo ekonomskog odRASTAnja.

    A što se učenja kroz “šegertovanje” tiče – to je u “razvijenim zemljama Zapada” tradicija i značajan faktor njihove ekonomske superiornosti. Mi smo s uništavanjem industrijske proizvodnje i to velikim dijelom izgubili. Mislim na znanje koje mlađi nakon školovanja preuzimaju od starijih na svim razinama obrazovanja. U Njemačkoj svako malo veće selo ima neku proizvodnju, često s proizvodima koji predstavljaju veliku krišku na kolaču svjetskog tržišta. Tamo i djeca dobivaju drukčiji kućni odgoj s obzirom na odnos prema radu. U Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu su neki nastavni sadržaji za stručna zanimanja izrađeni prema njemačkim uđbenicima. To bih svakome preporučio da pročita! A Korado Korlević je izvrsno primjetio da bi mi u Hrvatskoj trebali uvoziti i radne navike.

    Što se pak tiče visoke znanosti, nije npr. tajna da se Britiši i Ameri stalno obilato opskrbljuju “mozgovima” iz zemalja u kojima je kila mozga jeftinija. Ako to nije zato što bi njima stalo do (ekonomskog) rasta, onda je vjerojatno – zbog PRAZNOVJERJA!

    Ovakvi efekti se ne vide kod promatranja službenih podataka o “stupnju obrazovanja” nacije i ekonomskog rasta. Za američki svemirski program je ključan bio Werner von Braun (komada jedan!), a za sovjetski “glavni konstruktor” Koroljev (komada jedan!). Slično je moguće da se učinci prepoznavanja i pružanja uvjeta nadarenim pojedincima ne vide kod uspoređivanja prosječnog stupnja obrazovanja i ekonomskog rasta.

  6. Pike kaže:

    “Visoko obrazovanje postaje stadion na kojem ljudi ustaju ne bi li bolje vidjeli, a na kraju svi stoje i jednako loše vide.”

    Lijepo zapaženo. Da je to rekao netko drugi moglo bi mu se prišiti da je to mit kojim stvari usmjerava prema svojim interesima…🙂

    “Da ne bi bilo zabune, nisam protiv masovnog visokog (i svakog drugog) obrazovanja. Ali nemojmo se zavaravati da će ono dovesti do veće ekonomske efikasnosti (jer ćemo se razočarati). Jedna od glavnih svrha obrazovanja jest da realiziramo naše potencijale i tako naše živote učinimo smislenijima i ispunjenijima, a naše međusobne odnose skladnijima.”

    Moving the goalposts…

  7. tajnikupac kaže:

    odličan članak!
    posebno mi se svidjela usporedba sa stadionom na kojem svi stoje – upravo sam razmišljala o tome kako će moje trogodišnje dijete za kojih 20-30 godina osim diplome morati imati i doktorat, uz nebrojeno puno certifikata i “nadograđivanja” jer će se morati istaknuti u masi i biti zanimljiva poslodavcu, e da bi imala relativno pristojan standard.

  8. zsikic kaže:

    možda se nešto promijeni za 20-30 godina 🙂

  9. […] nego čitate dalje, prvo pročitajte dva posta prof. Šikića “Ekonomski rast i obrazovanje”  i “Što je i ćemu služi školovanje”  koje komentiram i na odgovaram. Pogledajte i […]

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s