Ekonomski rast i obrazovanje

Ovaj je post potaknut nedavnom raspravom na Malom vijeću Sindikata znanosti, gdje sam  imao ulogu „đavoljega advokata“ teze o malom utjecaju obrazovanja na ekonomski rast.

 „We don’t need no education…“ 

                                              Pink Floyd

Tony Blair je, u svojoj kampanji 1997. godine, kao tri politička prioriteta svoje buduće vlade naveo „obrazovanje, obrazovanje i obrazovanje“. U to je vrijeme ekonomija znanja postala opće mjesto. Masovno (više) obrazovanje čak su i Švicarci počeli smatrati nužnim uvjetom ekonomskog rasta.

Razlozi se čine očitima. Obrazovaniji ljudi su produktivniji, što se vidi po njihovim prihodima. Računica je jednostavna: više obrazovanih, veći prihod. Također je očito da siromašne zemlje imaju malo obrazovanih (ekonomisti bi rekli, malo ljudskog kapitala). Dovoljno je usporediti istočnu Aziju i crnu Afriku. I to su opća mjesta. No, pogledajmo konkretne podatke.

Tajvan je 1960. imao 46% nepismenih, Filipini samo 28%. Usprkos tome, Tajvanska je ekonomija u to doba počela rasti u povijesti rijetko zabilježenim tempom, dok su Filipini stagnirali. Na Filipinima je per capita prihod 1960. bio dvostruko veći od Tajvanskog (200$ prema 120$), dok je danas Tajvanski 10 puta veći od Filipinskog (18000$ prema 1800$).

Koreja je 1960. imala 29% nepismenih, Argentina svega 9%. Per capita prihod Argentine bio je 5 puta veći od Korejskog (378$ prema 82$), a danas je 3 puta manji (7000$ prema 21000$).

Crna Afrika zapravo pokazuje da obrazovanje nije ključno za ekonomski rast. Od 1980. do 2004., nepismenost crne Afrike pala je sa 60% na 39%. U istom razdoblju njen per capita prihod pao je za 0.3%.

I ne radi se samo o ekstremima. U slavnom članku iz 2004. „Where has all the education gone?“, L. Pritchett, poslije analize podataka iz 1960.-1987. (kako za zemlje u razvoju, tako i za razvijene) i metaanalize velikog broja sličnih istraživanja, zaključuje da ne postoji empirijska potvrda veze ekonomskog rasta i obrazovanja.

Kako objasniti ove činjenice. Kao prvo, svrha velikog dijela obrazovanja nikada nije ni bila ekonomska učinkovitost. Mnogi obrazovni sadržaji čak ni posredno ne utječu na veću ekonomsku produktivnost. Muzika, literatura, filozofija, povijest, … . Gledano ekonomski, poduka ovih sadržaja čisti je gubitak vremena.

Naša ih djeca uče da bi imala bogatije i smislenije živote, iako taj cilj danas sa strahom navodimo kao opravdanje obrazovnih troškova.

 Kao drugo, i matematičko-prirodoznanstveni sadržaji, koji se drže važnima za podizanje ekonomske učinkovitosti, za većinu su radnika irelevantni. Radnici u uslužnim djelatnostima ne trebaju matematiku, kao što bankari ne trebaju biologiju i kemiju. (U većini djelatnosti, za veću produktivnost važnije je šegrtovanje nego školovanje.)

Opetovane statističke analize ne nalaze korelaciju nacionalnih uspjeha na matematičko-prirodoznanstvenim testovima (poput TIMSS-a i PISA-e), s ekonomskom učinkovitošću nacija. Na primjer, mali Amerikanci TIMSS testove ne rješavaju lošije samo od malih istočnih Azijaca, nego i od Kazahstanaca, Rusa i Litvanaca. Mali Norvežani lošiji su od Čeha, Srba i Armenaca. Mali Izraelci lošiji su i od malih Norvežana.

Suočeni s ovim argumentima, mnogi ne odustaju: možda je tako bilo u daljoj i bližoj prošlosti, možda je tako djelomice i danas, ali ekonomija znanja sve to mijenja. No, to je samo ničim utemeljena vjera u vlastitu izuzetnost. Sve su uspješne ekonomije bile i biti će ekonomije znanja. Kineska u 1. tisućljeću, Britanska u 19. stoljeću ili Američka u 20. stoljeću, sve su bile vodeće jer su vladale znanjima i tehnologijama koje drugi nisu imali. U tom smislu obrazovanje nije ništa važnije no što je uvijek bilo.

Naravno, količina znanja je danas veća no ikada, ali to ne znači da svi (ili čak većina) moraju biti obrazovaniji nego u prošlosti. Dapače, znanja koja utječu na ekonomsku učinkovitost prosječnog radnika, danas su možda i manja nego u neposrednoj prošlosti.

Stalnim rastom proizvodne efikasnosti, sve veći broj radnika u bogatim ekonomijama radi u uslužnim djelatnostima koje ne zahtijevaju veliku obrazovanost (punjenje polica u supermarketima, kuhanje u tipiziranim restoranima brze hrane, čišćenje ureda i sl.). Kako udio u tim djelatnostima raste, tako potreba za obrazovanjem radnika pada; ako nas zanimaju samo ekonomski efekti obrazovanja.

Razvojem industrije sve se više industrijski relevantnih znanja utjelovljuje u strojevima. Današnji radnik u Boschu proizvodi sofisticirane alate, ali o metalima zna manje od nekadašnjeg kovača (ili današnjeg kovača u nerazvijenom svijetu). Današnji radnik u Samsungu proizvodi televizore, ali ih ne zna popraviti, kao što to znaju radnici iz malih elektroničkih obrta u trećem svijetu.

Moglo bi se tvrditi da ovakav ekonomski razvoj možda ne zahtijeva veliku obrazovanost prosječnog radnika, ali zato zahtjeva sve veći broj visokoobrazovanih inženjera, menadžera, itd. Ipak, ni veza ekonomskog rasta i višeg obrazovanja nije tako jednostavna, što dobro pokazuje slučaj Švicarske.

Švicarska je jedna od najbogatijih i najindustrijaliziranijih zemalja svijeta, a ima daleko najniži udio stanovništva uključenog u više obrazovanje. Do ranih 90-tih imala je 1/3 prosjeka bogatih zemalja, a od 1996. to se popelo na 1/2 (16% prema 34%). Na primjer, švicarski je udio danas dvostruko manji nego u Finskoj, SAD, Danskoj, ali i Koreji i Grčkoj.

 Kako Švicarska ostaje u vrhu svjetske produktivnosti, iako svojem stanovništvu nudi bitno manje višeg obrazovanja nego druge bogate, pa čak i siromašnije ekonomije?

Objašnjenje je, opet, u nevelikom utjecaju čak i višeg obrazovanja na ekonomsku produktivnost. Njegova je uloga primarno selektivna. Za većinu poslova najbitnije su opća inteligencija, samodisciplina, organiziranost i ustrajnost, a ne specifična znanja (koja i tako naučite na samom poslu). Činjenica da imate višu naobrazbu poslodavcu garantira da imate neke od tih karakteristika, a ako ste svladali najviše prepreke nekog slavnog sveučilišta, siguran je da ih imate sve i to u velikoj mjeri. (U zadnjih 20 godina u financijskoj su se industriji masovno zapošljavali doktori fizike i matematike, čije obrazovanje nije uključivalo apsolutno ništa o financijama.)

To je stvorilo nezdravu utrku u zemljama koje si mogu priuštiti sve više visokog obrazovanja (podlegla je dijelom čak i Švicarska). Ako udio stanovništva s visokim obrazovanjem postane dovoljno velik, onda više ne možete dobiti pristojno plaćen posao bez da ste visoko obrazovani. Tada svi žele na sveučilište, što vodi većoj ponudi studentskih mjesta, što povećava broj visokoobrazovanih, što vodi do još većeg interesa, što vodi još većoj ponudi… . Na kraju pristojno plaćen posao nećete dobiti bez doktorata (čiji je doprinos vašem budućem poslu zanemariv).

Visoko obrazovanje postaje stadion na kojem ljudi ustaju ne bi li bolje vidjeli, a na kraju svi stoje i jednako loše vide.

 Ono što bogatije zemlje razlikuje od siromašnijih nije veća obrazovanost njihovih građana, nego više institucija koje podržavaju investicije i rizike:

Financijski sustav koji će osigurati „strpljivi kapital“, bez kojeg nema dugoročnih investicija;

Institucije „druge šanse“, kako za kapitaliste tako i za radnike (dakle dobar zakon o bankrotu i dobre socijalne osigurače);

Odgovoran i nekorumpiran politički sustav, koji će raditi na ostvarenju ovih ciljeva;

I prije svega, što veći udio prosječnog građana u ukupnom rastu ekonomije.

 Kako su pokazali Acemoglu i Robinson (u „Why nations fail“) veličina tog udjela u najjačoj je korelaciji s bogatstvom nacije.

Da ne bi bilo zabune, nisam protiv masovnog visokog (i svakog drugog) obrazovanja. Ali nemojmo se zavaravati da će ono dovesti do veće ekonomske efikasnosti (jer ćemo se razočarati). Jedna od glavnih svrha obrazovanja jest da realiziramo naše potencijale i tako naše živote učinimo smislenijima i ispunjenijima, a naše međusobne odnose skladnijima.

 Možda je vrijeme da si to jasno kažemo i da obrazovanje prestanemo opravdavati samo ekonomskim razlozima.