Pod „štednjom“ danas se najčešće misli na redukciju državnog deficita. Ona se postiže ili smanjenjem javne potrošnje ili povećanjem poreza ili s oboje. (Za detaljnije objašnjenje zašto je to „štednja“ pod navodnicima vidi ovdje i ovdje.)

Zagovaratelji „štednje“ misle da bi idealan bio balansirani budžet u kojem je iznos javne potrošnje jednak iznosu prikupljenih poreza. (To se najčešće izražava mantrom „država ne može trošiti više nego zarađuje“; o besmislici da država zarađuje vidi ovdje.)

Uobičajena mjera ekonomskog rasta je BDP.  No, BDP = JP+PP–NU (bruto domaći proizvod = javna potrošnja + privatna potrošnja – neto uvoz). „Štednja“ zahtijeva smanjenje prva dva pribrojnika s desne strane jednakosti (naime, povećanje poreza smanjuje privatnu potrošnju).

Dakle, uz konstantnu trgovinsku bilancu, „štednja“ uvijek smanjuje BDP.

Kako, s druge strane, padajući BDP djeluje na „štednju“? Njegov pad smanjuje potrošnju (javnu, privatnu ili obje). Smanjenje potrošnje dovodi do manjih poreznih prihoda što (ako se ništa drugo ne promijeni) povećava deficit. To pak zahtijeva daljnju „štednju“.

Tako se „spiralom smrti“, u ovom slučaju „spiralom štednje“, tone u depresiju. Redukcija deficita vodi redukciji BDPa, koja vodi daljnjoj redukciji deficita, koja vodi još većoj redukciji BDPa, koja vodi …….. .

Dakle, osim eventualnog pretvaranja trgovinskog deficita u suficit, jedini način da se zaustavi smrtna spirala „štednje“ jest povećanje državnog deficita, bilo povećanom javnom potrošnjom bilo smanjenjem poreza.

Desni odbijaju povećanje poreza, a žele smanjiti javnu potrošnju. Lijevi žele povećati poreze, ali odbijaju smanjiti javnu potrošnju. Oba pristupa put su prema smrtnoj spirali „štednje“. (Sumanuti žele i povećati poreze i smanjiti javnu potrošnju; oni nas strmoglavljuju u smrtnu spiralu „štednje“.)

Može li se trgovinskim suficitom izbjeći spirala smrti? Da, ali ne smijemo zaboraviti da je svjetska trgovinska bilanca uvijek nula. Moj trgovinski suficit uvijek je nečiji trgovinski deficit i obratno. Zemlja koja tako izbjegne recesiju ili depresiju, nužno neke druge zemlje baca u recesiju ili depresiju (osiromašujući ih za svoj boljitak).

Osim toga, u današnjoj globalnoj ekonomiji nijedna zemlja nije „otok“. Tuđa recesija ili depresija vraća se kao bumerang, kao što su osjetile mnoge „zdrave“ ekonomije.

„Štednja“ i balansirani budžet mogu (neko vrijeme) preživjeti negdje, ali ne mogu (ni neko vrijeme) preživjeti svugdje.

18 responses »

  1. vedran2006 kaže:

    povećanje poreza nema veze sa štednjom. vodi samo u povećanje potrošnje.

    • zsikic kaže:

      veći porezi manja potrošnja
      to je jedna od rijetkih stvari oko koje se ekonomisti ne spore

      • vedran2006 kaže:

        ne razumijete, rekli ste da je cilj povećati poreze i smanjiti potrošnju, to vam je oksimoron. sav porez koji država prikupi ona i potroši, dakle ako je povećala porez onda je povećala potrošnju.

        drugi je par rukava taj što povećanje poreza vodi u manju ekonomsku aktivnost, odnosno dio ljudi se iz produktivne seli u socijalnu kategoriju (oni kojima se uz postojeće poreze ne stvara).

        mislim da je stvar dinamičnija nego se na prvi pogled čini.

        a i što se tiče ukupne potrošnje (država+privatni sektor) tu je dodatni porez više manje neutralan faktor. povećanje poreza preljeva iz privatnog u državni džep.

        no kako je država redistributivna, ukupan output se smanjuje, jer se smanjuje inicijativa za poduzetništvo, a povećava inicijativa za život na državnoj sisi….to su indirektni efekti porza na potrošnju (ono što vi zovete štednjom valjda?)

        to je sve korektno, no u potpunosti zanemarujete način na koji će se novac trošiti i što će ljudi s njim raditi. zanemarujete efekte načina na koji političari troše prikupljeni porez, od onog kako kućanica upravlja sa svojim budžetom.

        Pogledajte mikro razinu pa ćete vidjeti ogromnu razliku i shvatiti da uopće nisu važni agregati, važno je da su ljudi slobodni raditi sa sobom i svojim životom što žele, da sloboda potiće produktivnost i da onda agregati rastu a ne na silu nekakvim čarobnim štapićem iz nekog ureda.
        Država može potaknuti privremeno neku aktivnost no čim država stane (a mora stati) sve opet se vraća nazad (uz povećanu inflaciju ili povećano zaduženje što su zapravo posljedice neefikasnog trošenja resursa koje potiće država).

        promatrati makroekonomiju a bez uvida u mikro vam je totalno promašeni koncept.
        i to što se mnogi ekonomisti (koji su to ekonomisti?) s nećim slažu vam je slab argument, jer ekonomska povijest je prepuna pogrešnih koncepata i to do dana današnjeg. što se i očituje u općoj ekonomskoj slici u svijetu.
        A bernanke-a ne spominjite, pa taj čim zine znaš da laže.

      • zsikic kaže:

        povećani porez = smanjena privatna potrošnja (to i je funkcija poreza),
        zato je glupo povećavati poreze u recesiji

  2. Simun kaže:

    Koliko ste ovdje utrpali ekonomskih besmislica čudo jedno🙂

    Ali pogledajmo samo jednu, ovo sa depresijskom spiralom. Vjerujete li vi stvarno da je takva bajka moguća? Da se smanjuje potražnja i proizvodnja, što onda smanjuje potražnju i proizvodnju, što onda… i tako neprestano dok se ne zaustavimo u kamenom dobu i pomremo od gladi? Zamislimo da države nestane — takvo društvo ne bi bilo moguće spasiti? A ako neće do kamenog doba dokle hoće, kada će se zaustaviti i zašto?

    Ekonomski agregati rade više štete nego koristi. Gledajte uvijek mikroekonomiju. Zanemarite i novac. Ljudi imaju inteligenciju, uče, primjenjuju nova znanja. Ljudske su želje neizmjerne. Ljudi su aktivni, ne sjede, nego rade. Kakva državna potrošnja, odakle to? Ljudi rade i proizvode kako bi mogli utažiti svoje brojne potrebe. Moguće su fluktuacije u nekakvom ukupnom agregatu svega proizvedenog, ali trend je da se proizvodi sve više i sve bolje. Ne postoji nikakva smrtna spirala štednje.

    A ideja da države trebaju svake godine potrošiti 6% više od prikupljenog ( 3% bdpa), e to je ono što predstavlja realnu spiralu smrti. A ne štednja.

    • zsikic kaže:

      nisam baš mislio “do kamenoga doba i gladi”🙂

      mislim da bi za vas uistinu bio dobar misaoni eksperiment da “zamislite da država nestane”

      država ne “troši prikupljeno”, ako ne vjerujete meni (u već mnogo postova) poslušajte bernankea u razgovoru s pelleyjem za 60 minutes (lako naći na jubituu):

      pelley: je li ono što država troši porezni novac?
      bernanke: ne to nije porezni novac.

  3. vedran2006 kaže:

    evo bolja edukacija i vrlo zabavno.

    http://cafehayek.com/2012/12/the-very-talented-mr-papola.html

    pogledajte i starije video uradke ako niste, fight of the century, etc.

    i dodatna prašina koja se digla…sa vrlo zanimljivom raspravom u komentarima.nadam se da ćete prestati širiti neistine o štednji i pripisivati sve probleme istoj (potpuno neutemeljeno)

    http://consultingbyrpm.com/blog/2012/12/keynes-hearts-saving.html

    http://consultingbyrpm.com/blog/2012/12/papola-has-a-barrel-of-ink.html

    • zsikic kaže:

      pišem o “štednji” (povećanju poreza i smanjenju javne potrošnje) a ne o štednji,

      ako vam je možda promaklo

      • vedran2006 kaže:

        nije mi promaklo, pišete besmislice, štednja nije nikakva spirala.

        “Tako se „spiralom smrti“, u ovom slučaju „spiralom štednje“, tone u depresiju. Redukcija deficita vodi redukciji BDPa, koja vodi daljnjoj redukciji deficita, koja vodi još većoj redukciji BDPa, koja vodi …….. .”

        pisali ste i o bankarima i korupciji, no sad kad pričate o državnoj potrošnji odnosno ne-štednji vam činjenica da većina te državne potrošnje završi u džepovima tih istih više ne smeta. sad je fokus potrošnja. i tako svaki članak vam se bavi samo jednim segmentom, a sve skupa u sukobu jedno s drugim.ovo je samo jedan od primjera.

        Osim toga i sami ste rekli državna potrošnja istiskuje privatnu potrošnju, tako i državna štednja istiskuje privatnu štednju. Privatni sektor je efikasniji, pa će tako svaka kuna koja se uštedi u javnom sektoru biti više od jedne kune u privatnom i to na način da će ukupna ekonomija postići veći output uz korištenje manje resursa. Dakle štedit ćemo odnosno kao društvo ćemo biti bogatiji za te preostale resurse ili pak za veći output.

        pročitajte pažljivo slijedeći članak, odogovoriti će vam gdje griješite u pretpostavkama vezano za štednju. dajte šansu hayeku, budite otvoreni znam da nije lako otvoriti um.

        http://mises.org/daily/2804

      • zsikic kaže:

        da državna potrošnja istiskuje privatnu potrošnju misle oni koji misle da državna potrošnja ovisi o skupljenim porezima (jer porezi istiskuju privatnu potrošnju), ja ne mislim da je to ekonomska nužnost nego politička legislativa

        hayeka sam pročitao vjerojatno prije vašega rođenja🙂, njegovu analizu planske ekonomije koja vodi u tiraniju smatram točnom i mislim da je to njegov važan ali i jedini doprinos ekonomiji

      • vedran2006 kaže:

        pisali ste i o okvirima pa je ovo poziv da ne budete u okviru.
        proučite ideje i argumente otvoreno a ne iz okvira.

      • vedran2006 kaže:

        ključno za “spiralu smrti”

        underconsumption doomsday does not arise. The “missing” purchasing power comes from the increase in the supply of goods that workers are able to produce. As they supply more they are able to demand more. Rather than a collapse into depression, the entire system reaches a new equilibrium at a higher level of savings by means of adjustments everywhere else: in labor and in capital; in prices and in quantities; in production and in consumption.

        The true economist takes into account both what is seen and what is unseen.

      • vedran2006 kaže:

        kako mislite smatrate?
        pa ja mogu smatrati da je zemlja ravna ploća pa to ne mijenja na činjenicama.

        ja u nijednom vašem tekstu nisam vidio da ste spomenuli inovacije, kapital, inicijativu, poduzetništvo.

        vi samo pričate o nekim rekurzivnim spiralama smrti, kao da je ekonomija mehanička, a nije. ekonomija je organska kao i sastavni dijelovi. i nikakva matematička pravila vam tu ne igraju. svaka promjena utjeće i na ponašanje svih sudionika i mijenja odluke i strukturu. primjerice vi napravite model sa pretpostavkama, nakon što recimo smanjite državnu potrošnju, sve pretpostavke vam se mijenjaju, cijeli model vam je beskoristan jer nemože pratiti dinamiku promjena koju može potaknuti jedna takva odluka.

        Pročitajte si novog Taleba, onda ako vam je Hayek zastario.

        Rule 1: Think of the economy as being more like a cat than a washing machine.

        We are victims of the post-Enlightenment view that the world functions like a sophisticated machine, to be understood like a textbook engineering problem and run by wonks. In other words, like a home appliance, not like the human body. If this were so, our institutions would have no self-healing properties and would need someone to run and micromanage them, to protect their safety, because they cannot survive on their own.

        By contrast, natural or organic systems are antifragile: They need some dose of disorder in order to develop. Deprive your bones of stress and they become brittle. This denial of the antifragility of living or complex systems is the costliest mistake that we have made in modern times. Stifling natural fluctuations masks real problems, causing the explosions to be both delayed and more intense when they do take place. As with the flammable material accumulating on the forest floor in the absence of forest fires, problems hide in the absence of stressors, and the resulting cumulative harm can take on tragic proportions.

        Mislim ako vi ne uviđate u čemu griješite i zašto griješite ja nemogu vam pomoći no mogu vam ukazati na neke meni očite stvari. Što ne znači da tvrdim da znam sve odgovore, samo sam svijestan da neznam i radije ne izlazim sa prijedlozima što bi trebalo na macro razini, jer sam svjestan kakve to katastrofalne posljedice može imati.

        Kada tvrdite da je Hayekov doprinos malen, odmah mi to upada u oči, jer ja nikad to ne bih mogao reći ni za jednog ekonomista niti za one s kojima se ne slažem. Mnogi od njih imali su ogroman doprinos, jer čak i pogrešna teorija ako vodi do novih uvida je doprinos.

        Više to govori o vama. Naravno nemožete tvrditi da je Hayek u krivu jer bi to značilo da to morate pokazati a to znamo nemožete, za razliku od vas Hayek je vrlo zorno znao pokazati i objasniti zašto su neki drugi bili u krivu.

        Osim toga ako ste svjesni puta u služnost onda biste trebali biti svjesni i preduvijeta koji su potrebni da se to izbjegne. A vi između ostalog zagovarate veći utjecaj države u našim životima, što pak meni ukazuje da uopće niste niti shvatili suštinu puta u služnost.

  4. brane2912 kaže:

    Upravo se registrirao kako bih sudjelovao u diskusiji🙂. Zanimljivo je da se u cijeloj priči o potrošnji, javnoj i privatnoj, državnom proračunu i deficitu, dugu, BDP-u postojanje novca uzima zdravo za gotovo. Kao da je novac ovdje, u ispravnim količinama i samo ga se treba prikupiti, međutim da bi gospodarstvo uopće moglo funkcionirat novac netko prethodno treba ubaciti u opticaj.

    Tko onda ubacuje novac u opticaj, i što je još važnije, na koji način? Sav novac u našem društvu nastao je kao dug prema bankama, središnjim i komercijalnim, to su institucije koje stvaraju novac, ne stvara ga država. Središnje banke (Federalne rezerve, Banka Engleske, Europska središnja banka, HNB ne funkiconira kao klasična središnja banka, no za sada nebitno) stvaraju takozvani primarni novac na način da ga posuđuju uglvanom komercijalnim bankama ali moguće je i nekoj državi (kupujući obveznice ili druge vrijednosne papire ili izdajući različite kratkoročne kredite komercijalnim bankama). Ono što je bitno je to da središnja banka kada to radi novac doslovno proizvodi iz ničega. Taj primarni novac u konačnici uvijek završava na računima komercijalnih banaka koji ga onda koriste kao obaveznu rezervu i multipliciraju svojim poslovanjem koje se zove bankarstvo s djelomičnom rezervom tako što izdaju kredite, ponovno stvarajući novac iz ničega. Primarni novac središnja banka može napraviti kao tiskani i kovani i to radi onda kada za to ima potrebe, dok je novac koji stvaraju komercijalne banke samo elektronski, brojke na računima, a preko 90% našeg novca danas je upravo takvog oblika.

    Dakle u današnjem monetarnom sustavu države se nalaze u istoj situaciji dužničkog ropstva kao i svi ostali (koji nisu banke). Kao što sam rekao novac nastaje iz ničega i sav novac koji postoji nastao je kao dug nekoga prema nekome. Pri tome, nastao je kao glavnica duga, a očekuje se da se vrati zajedno s kamatama koje nikada nisu niti došle u opticaj. Dakle, teoretski, matematički gledano, nije moguće vratiti sav dug iz jednostavnog razloga što je on veći od ukupne količine novca upravo za iznos kamata. S druge pak strane povrat glavnice duga znači likvidaciju novca iz opticaja, a ne njegovo vraćanje nazad u opticaj i upravo na takav način funkcionira monetarni sustav, svakodnevno u bankama (središnjim i komercijalnim) nastaju nove količine novca stvaranjem novih zajmova i nestaju stare otplatom starih dugova. Tako da, u teoriji, kada bi se stvari poklopile da svi vrate glavnicu svog duga sav bi novac doslovno nestao iz opticaja, fizički ne bi više postojao, a još uvijek ne bi platili kamate.

    Tako uređen monetarni sustav prema ekonomistima austrijske škole (konkretno Murray Rothbard i Jesus Huerta de Soto) i prema monetaristima (Milton Friedman) ima slijedeći utjecaj na pojavu poslovnih ciklusa. Komercijalne banke posuđuju onoliko novca koliko mogu posuditi, dakle stvaraju novi novac, a središnje banke ih prate stvarajući dovoljnu količinu primarnog novca ili smanjujući stopu obavezne rezerve. U vremenima kada banke izdaju mnogo povoljnih kredita imamo povećanje količine novca u opticaju, kao posljedicu toga imamo živost u gospodarskoj aktivnosti odnosno rast gospodarstva, kao dugoročnu posljedicu povećane količine novca imamo rast cijena odnosno inflaciju. Tada da bi se zaustavio rast cijena središnje banke povećavanju kamate i stopu obavezne rezerve pokušavajući smanjiti rast novčane mase i obuzdati inflaciju te nastupa kontrakcija novca koja pak dovodi do recesije. Do kontrakcije novca može doći i u slučaju kada je ukupna razina duga u društvu tolika da više nema dovoljno ljudi da se nanovo zadužuju i stvaraju novi novac ili iz nekih drugih razloga. U svakom slučaju, nakon ekspanzije novčane mase dolazi kontrakcije, stari se zajmovi otplaćuju, novi ne izdaju u dovoljnoj mjeri, manje je novca nego ga je bilo ranije, nema ga dovoljno za podmirenje obaveza i nastupa recesija. U razdoblju recesije neki neće uspijeti riješavati svoje obaveze i izgubit će svoju imovinu, koliki broj ljudi će to biti ovisi o tome koliko će dugo recesija trajati i kakvog će biti karaktera. Dakle, današnji monetarno-kreditni bankarski sustav je jedan od glavnih uzročnika cikličkog gospodarstva.

    Osim toga, ima još mnogo problema vezanih uz njegovo današnje uređenje. Npr. našem je društvu potreban novac za trgovinu i proizvodnju, da bi došli do njega potrebne su nam neprestane kreditne injekcije kojima osim što povećavamo količinu novca povećavamo i ukupno dužničko opterećenje, da bi se dugovi vraćali na vrijeme trebamo još novca i tako ubrzavamo proces proizvodnje i potrošnje neprestano trošeći resurse ovog planeta. Nadalje, trenutni monetarni sustav nema nikakve veze s demokracijom jer je diskriminirajući zato što dozvoljava bankama da stvaraju novac iz ničega, a drugima to brani i omogućava privatnim bankama da novac usmjeravaju u smjeru u kojem oni žele (npr. stambeni krediti), a ne u smjeru koji bi koristio cijelom društvu (npr. zdravstveni sustav i infrastruktura).

    No najveći problem od svih postojećeg monetarnog sustava je taj što jednostavno svojim funkcioniranjem tjera sve sudionike u društvu u dužničko ropstvo. Tolstoj je rekao: “Monetarni sustav se razlikuje od robovlasničkog samo u impersonalnim odnosima, ne postoji izravan odnos između roba i robovlasnika”. Sav je novac nastao kao dug i nije ga moguće vratiti, sav novac završava u bankama i svi koji rade za novac rade za banke jer one sav novac stvaraju i uništavaju te stoga posjeduju. Komercijalne banke stvaraju ogromnu većinu novca, središnje banke samo manji dio, a i središnje banke su nekada privatne, npr. Federalne rezerve su u privatnom vlasništvu, a ne u vlasništvu vlade SAD-a. Svi smo roblje bankarskog sustava.

    Države se zadužuju kod banaka ili prikupljaju porez od već postojećeg novca koji su napravile banke, stoga je bankarski sustav najveći krivac i za visoke poreze, odnosno neprastani rast poreza. Osobno sam veliki protivnik poreza i smatram ih legalnom krađom od ljudi koji rade, kako u konačnici taj novac završava kod komercijalnih banaka to je zaista krađa pravih vrijednosti koje ljudi svojim radom stvaraju. Ponovit ću još jednom BANKE STVARAJU SAV NOVAC, STVARAJU GA KAO DUG, TAJ DUG NIJE MOGUĆE VRATITI

    Rješenje za sve navedene probleme je jedno, reforma monetarnog sustava koja će komercijalnim bankama zabraniti da stvaraju novac, natjerat će ih da posluju s punom rezervom, a moć stvaranja novca vratiti će u ruke države. Novac se ne smije stvarati kao dug opterećen kamatom, nego kroz državnu potrošnju kao sredstvo od kojeg svi imaju koristi. Suverena država ima svako pravo napraviti sav novac koji joj je potreban i pustiti ga u opticaj svojom potrošnjom. To ne bi nužno dovelo do inflacije ukoliko bi glavni uzročnik inflacije, bankarstvo s djelomičnom rezervom, bilo ukinuto.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s