Neupitna značajka gotovo svih obrazovnih sustava jest njihova tromost. Promjene u obrazovanju redovito su sporije od promjena u ostalim segmentima ljudskog djelovanja. To se odnosi i na metode kojima se koristomo u obrazovanju, i na sadržaje koje obrazovanjem prenosimo. Naravno, to ima svojih dobrih ali i loših strana.

Posljedice obrazovanja vremenski su dalekosežne i stoga uglavnom nepovratne za čitave generacije. Ako obrazovni eksperiment proveden na jednoj generaciji završi loše, ta je generacija definitivno žrtvovana; jer druge prilike nema. Dapače, eksperiment često uništi i više generacija. Naime, one koje dolaze poslije otrežnjenja, trpe zbog nestanka adekvatnih obrazovatelja tijekom trajanja samog eksperimenta. (Sjetimo se sveobuhvatnih posljedica kineske kulturne revolucije i specijalnih posljedica Lisenkove dogme u biološkom obrazovanju generacija sovjetskih učenika.) Tromi obrazovni sustavi ne dozvoljavaju ovakve ekstreme i to je glavna prednost tromosti.

S druge strane, ni tromost nije bez svojih opasnosti. Jasno je da se i metode i sadržaji obrazovanja stalno mogu poboljšavati, te da je tromost obrazovnih sustava česta kočnica mogućih i poželjnih pozitivnih promjena. Ekstremni slučajevi inzistiranja (židovskih, kršćanskih, muslimanskih i dr.) fundamentalista na jednom, nepromjenljivom i sveobuhvatnom učenju, svima su dobro poznati i najčešće pripadaju prošlosti (iako ne potpuno).

Mene ovdje zanimaju slučajevi nepoželjne tromosti koji su puno aktualniji, jer proizlaze iz nekih temeljnih značajki vremena u kojemu živimo.

Kao prvo, školovanje postaje masovno na sve višim razinama, a one za to najčešće nisu spremne. (To ovdje uzimam kao činjenicu; koliko je to potrebno drugo je pitanje, kojim se ovdje ne bavim.) U generaciji naših baka i djedova većina je svoje školovanje završavala u 11. godini (ako ga je uopće i započinjala). U generaciji mojih roditelja većina je školu napuštala s 15 godina, dok se ta granica u mojoj generaciji pomakla na 19 godina. Većina se danas školuje do 21. godine. Generacija koja se rađa danas školovat će se bitno duže, mnogi od njih i cijeli život. Za sljedeće generacije to će biti standard. Većina će se školovati cijeli život.

To je bitno vezano i uz broj (obrazovno različitih) poslova koje ljudi mijenjaju u svom životnom vijeku. U mojoj generaciji riječ je o jednom ili dva posla. U generaciji današnje djece radit će se o četiri i više obrazovno različitih poslova. To će biti moguće samo uz dodatno obrazovanje koje će za većinu trajati cijeli život.

Kao drugo, novi načini života i rada nameću nove obrazovne sadržaje koje staro obrazovanje najčešće ne prepoznaje. U bližoj budućnosti većina će poslova biti novi sada još nepostojeći poslovi, za obavljanje kojih je danas uspješno obrazovan tek manji dio radno sposobne populacije.

Pred obrazovanjem su zaista veliki izazovi i čini se da tromost više ne može biti djelotvorni odgovor.

Što možemo učiniti u Hrvatskoj kako bismo uspješno odgovorili ovim izazovima? Promjena našeg obrazovnog sustava svakako bi trebala sadržavati sljedeće mjere.

S obzirom na činjenicu da se sve više ljudi sve duže obrazuje, potrebna nam je značajna redukcija programa već od viših razreda osnovne škole (u nekim razredima i nekim predmetima i više od 50%). Ova redukcija odnosi se kako na ukupni broj predmeta, tako i na sadržaje koji su obuhvaćeni pojedinim predmetima. Naime, masovnost koja se proširila na sve razine obrazovanja, nužno nameće prilagođavanje prosjeku. (Tu se ne krije nikakva opasnost za natprosječno nadarene, jer se za njih uvijek mogu organizirati dodatne aktivnosti, a k tome dobro je poznato da natprosječni bitno lakše dolaze do realizacije svojih potencijala nego što to uspjevaju prosječni i ispodprosječni.)

Cjeloživotno obrazovanje dodatno sa škola skida nesnosni teret potpuno završenog obrazovanja do određene godine života; teret koji često, svjesno ili nesvjesno, biva uzrokom prenapuhanih programa; „ako to ne čuju sada neće više nikada“. Osim toga, u sveprisutnijoj nužnosti cjeloživotnog obrazovanja najgore što se može desiti pojedincu jest da zamrzi učenje i tako skrene s jedinog puta koji vodi njegovom osobnom i općem prosperitetu. To se upravo dešava velikom broju djece u našim školama (osnovnim, srednjim i visokim), što postaje alarmantno.

Druga  mjera odnosi se na obrazovanje nastavnika za osnovne i srednje škole, posebno u matematici i prirodoslovlju. To je obrazovanje još uvijek neprimjereno. Prirodoslovno-matematički odjeli naših sveučilišta koncipirani su tako kao da se primarno bave obrazovanjem budućih znanstvenika, iako većina njihovih studenata to nikada neće postati, niti su to ikada kanili postati. To je objektivni i veliki problem hrvatskog obrazovnog sustava, koji se stoga automatski okreće alternativnim rješenjima.

Jedno od njih je i eventualno obrazovanje osnovnoškolskih nastavnika matematike i prirodoslovlja na pedagoškim akademijama, koje neće postavljati nerazumne zahtjeve pred buduće nastavnike. To je svakako prednost ove alternative, ali njezin veliki nedostatak je u tome što pedagoške akademije (bar za sada) nisu osposobljene za adekvatnu matematičku i prirodoslovnu poduku. Mislim da je bolje rješenje da osnovnoškolske i srednjoškolske nastavnike matematike i prirodoslovlja i dalje obrazuju prirodoslovno-matematički odjeli naših sveučilišta, ali tako da ponude adekvatne studije koji nisu tek malo prilagođene varijante fundamentalnog studija struke. (Matematički odjel Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u tom je smjeru otišao najdalje.)

I na kraju, možda bismo trebali uvesti državnu licencu za nastavnike osnovnih i srednjih škola, koja bi se postizala završavanjem postdiplomskog studija pretežno metodičko-psihološko-pedagoških sadržaja.

Nužni preduvjet svake uspješne reforme, pa tako i reforme našeg obrazovnog sustava jest spremnost za promjene. Ako većina aktera reforme nije za nju spremna i ako je ne prihvaća, reforma skoro sigurno neće uspjeti. Kakvi su naši izgledi u tom pogledu?

Naš obrazovni sustav percipira se kao sustav u krizi, kako unutar samog sustava tako i izvan njega. Nastavnici su na samoj granici apatije i jedva čekaju čak i male pozitivne pomake. Roditelji o školi misle toliko loše da su spremni prihvatiti svaku promjenu (možda čak i promjene na gore; što je vrlo opasno). Učenici su često toliko dezorijentirani da gotovo vape za nekim usmjerenjem. Sve je to veoma loše, ali je i pokazatelj velike spremnosti za promjene.

S druge strane, kao velika prepreka promjenama vidi se sveopće siromaštvo. Naime, promjene su skupe, pa vlast ulaganja u obrazovanje ostavlja za neka druga bogatija vremena.

Dakle, čini se da spremnost za promjene u obrazovanju postoji, te da im je glavna prepreka siromaštvo. No, rijetko što je toliko skupo koliko je skupo loše obrazovanje.

4 responses »

  1. Hrvoje Radic kaže:

    Ne samo da je potrebna redukcija programa osnovnih i srednjih skola, nego je potrebna promjena pristupa. Jednom sam za svoj fakultet radio rad o analognom pristupu ucenju pa da ga ne prepisujem ovdje, sto bi uzelo previse mjesta, reci cu samo da treba smanjiti bubanje na minimalnu mogucu mjeru. Bitno je ne sto smo ucili nego sto nam je ostalo od tog ucenja. Vise dokumentaraca, vise seminara i zadacnica na teme koje su ucenici prosli. Napor u razumijevanju gradiva koje je potrebno da bi se napravio seminar ili rad o nekoj temi cementira razumijevanje te teme vise nego puko bubanje napamet.

    Paket reformi koje je predlozilo Ministarstvo Obrazovanja je na dobrom putu po meni. Jos da smanje broj obaveznih predmeta i prosire broj izbornih predmeta, to bi bilo divno. Osobno sam imao nocnu moru u srednjoskolskom obrazovanju a zvala se latinski. Nikad nisam dobio pozitivnu ocjenu iz latinskog. Skoro sam pao drugi razred zbog latinskog. To je jedini predmet iz kojega sam bio na produznoj. Proveo sam dvije godine bez veze bubajuci neke nastavke nekih vremena, znojio se i imao traume a zbog cega? Da je latinski bio izborni predmet i da sam mogao umjesto njega izabrati astronomiju ne samo da bi mi skola bila ljepsa nego bi mozda postao astronom danas. Ili elektrotehnicar, mozda cak i roboticar. U svakom slucaju vise bih volio skolu i ljepse bi mi djetinjstvo bilo. Nije svatko za sve.

    Sto se cijelozivotnog obrazovanja tice treba se zapitati koji medij najvise obrazuje odrasle ljude. Televizija svakako pomaze i Djelo Hadjiselimovic ima svoju ulogu u tome ali medij koji najvise informacija prenosi pucanstvu su novine. Sto citamo u novinama? Da skratim, uglavnom zutaru. Osobno bih kao ministar financija smanjio porez na novine na 0% (i na privatne skole bih takodjer smanjio poreze na nulu) ali bi ih obavezao da obicnim rjecnikom prenose znanje pucanstvu. Toliko sam kretenskih clanaka procitao o ekonomiji da nije cudo u kojem nam je stanju ekonomija u drzavi. Odrasli ljudi nece uzeti tesko razumljive i vrlo opsezne knjige o ekonomiji ali ce svi uz jutarnju kavicu procitati novine i nauciti puno… ili nista. Isto je i sa ostalim znanostima. Povijest, matematika, fizika, astronomija, elektronika, filozofija, psihologija… Ima toliko toga sto bi se moglo prenijeti ljudima preko obicnih novina. Cituajuci strani tisak vidim vise strucnih i lijepih clanaka koji obrazuju pucanstvo svih uzrasta. Zasto to ne bi mogli i mi? BBC radi dokumentarce ko na traci, sto radi HTV? Zasto ovakav lijepi blog ne bi mogao biti kolumna u nekim novinama?

    Dolazi novo doba, doba informacija. Neuki ce propadati i da bi ulovili prikljucak trebamo imati informaciju vise a ne manje. Dok se ustavni sud bavi time je li dan dovoljni rok za smanjivanje udjbenika, zasto ih ne bi digitalizirali. Zasto ucenici ne bi u skolu nosili samo tablet i par biljeznica (tablet je inace zamjena za knjigu a ne za kompjuter) sa svim mogucim i nemogucim knjigama, enciklopedijama, rjecnicima, dokumentarcima i informacijama koje ce im na satu biti potrebne. Torbe bi bile lakse a ucenje kvalitetnije. Roditeljima bi bilo jednostavnije kupiti jedan tablet godisnje nego hrpu knjiga. Zasto ne bi proizveli hrvatski tablet na koji bi porez bio 0%. Kompetitivan i jeftin. Bez igrica i gluposti, tablet iskljucivo za skolu. Ne bi li se takvim i slicnim pitanjima trebala baviti vlada umjesto naplacivanjem svake i zadnje kuglice sladoleda. Ne kazem da ne treba platiti porez na sladoled ali treba nam vlada koja ce vidjeti siru sliku a takvu do sada nismo obrazovali. I zato smo tu gdje jesmo.

  2. Kapitalac kaže:

    Osnovna mjera koju predlažete (S obzirom na činjenicu da se sve više ljudi sve duže obrazuje, potrebna nam je značajna redukcija programa već od viših razreda osnovne škole (u nekim razredima i nekim predmetima i više od 50%)) također je vrlo opasna i na isti način možemo ju svesti u kategoriju eksperimenta.

    Naime polazite od statističkog podatka koji govori o trendu produljenja školovanja i na njemu razrađujete ideju rasterećenja. Znači programe nižeg obrazovanja treba reducirati kako bi se ljudi školovali dulje jer to govore statistički podaci. Ako je čiji cilj da sve ljude usmjerava na sve dulje školovanje pitam se što mislite kada će ti ljudi postati radno produktivni?

    Pretpostavljam da se ne zalažete za to da ti ljudi sami plaćaju svoje školovanje već teret želite ostaviti na leđima poreznih obveznika, u tom smislu ne mijenjajući temelj financiranja tog sustava. Produljenje školovanja sasvim sigurno prestavlja dodatni trošak građanima pa nije logično da će isto donijeti ikome prosperitet, a najmanje njima koji ga financiraju.

    Država građane RH puni mantrom o društvu znanja i takav sustav je izgrađen. Efikasnost i efektivnost sustava očito su na vrlo niskim razinama i osim što je država time postigla svojevrsno raslojavanje među građanima (niže obrazovani ne vrijede, više obrazovani vrijede) nije postigla nikakav pozitivan učinak. Čak suprotno, smatram da je sustav državnog planskog obrazovanja oglupio visokoobrazovane građane jer su oni postali uvjereni da je visoko školovanje njihovo građansko pravo (a financiranje je obveza poreznih obveznika), da nakon školovanja oni imaju pravo na visokoplaćena radna mjesta (koja ne postoje i gdje država opet traži razlog za svoju intervenciju), a jednog dana će tražiti i pravo na dostojnu mirovinu iako tijekom cijelog života nisu bili produktivni niti akumulirali dovoljno kapitala za mirnu starost (državni mirovinski sustav već je sada u deficitu milijun i pol radnika koji bi ga morali uz postojeće radnike financirati da ostane takav kakav jest, a kamo li da prihvaća sve veći broj umirovljenika tj. povećanje omjera umirovljenih na broj zaposlenih).

    Reforma koja zaslužuje pažnju, a niste je naveli kao opciju pa ću je ja navesti, podrazumijeva prestanak sufinanciranja višeg i visokog obrazovanja u potpunosti, jer broj visokoobrazovanih već sada ne opravdava trošak s obzirom da se ekonomija urušila, a isto se može provesti i na osnovnom obrazovanju. Za početak treba srušiti obrazovni monopol koji ima država i omogućiti građanima da za svoju djecu sami odabiru školu, bilo državnu ili privatnu koja nudi obrazovni program prema njihovom vlastitom idealu. Uvesti vouchere za početak. Isključiti iz troška financiranja obrazovanja građane koji nemaju djecu. Trošak obrazovanja treba snositi onaj koji se obrazuje, u slučaju maloljetne djece to su njihovi roditelji, u slučaju punoljetnih to su punoljetni građani sami. Ovaj koncept ide u prilog društvu znanja, jer ako nije smisao obrazovanja da bude sluga tržištu onda čovjek treba svojim vlastitim novcem financirati to vlastito obrazovanje koje će služiti njemu samome. Istovremeno taj koncept ide na ruku i tržištu jer pojedinac ponovno ima mogućnost školovati se za obavljanje poslova koje tržište treba. U oba slučaja pojedinac koga se to pitanje tiče dobija pravo izbora za vlastitu korist.

    I u pravu ste kada kažete da je rijetko što toliko skupo koliko je skupo loše obrazovanje. Loše obrazovanje je još skuplje kada država provodi svoje strategije planskog obrazovanja jednih na račun drugih. Prvi tako ostaju bez kvalitetnog i njihovim potrebama prilagođenog obrazovanja, a drugi bez novca (siromašni), a obje skupine bez prava izbora i bez odgovornosti za vlastite postupke i odluke (osobito prva skupina)

    • zsikic kaže:

      rasterećenje od ponegdje i 50% predlažem na temelju poznavanja programa (što je u blogu nemoguće elaborirati), a produljeno obrazovanje ušutkava (i inače slabi) argument “ako to sada ne nauče neće nikada”

      “radna produktivnost” ne implicira prestanak obrazovanja

      na teret poreznih obveznika samo školovanje do zaposlenja

      “hrvatska društvo znanja”, ne bih rekao🙂

      vaša dodatna reforma pretpostavlja da država u principu ne može organizirati kvalitetno školovanje (niti išta drugo :)), a ona ne stoji

      • Kapitalac kaže:

        Svaka reforma obrazovnog sustava do sada podrazumijevala je jasnu ideju i viziju, baš poput vaše sada. Vidimo rezultate. Država po mišljenju etatista mora imati monopol u obrazovanju i tu nastaje problem. Reformatori zapravo žrtvuju ono što im ne pripada – tuđe pravo izbora obrazovanja po vlastitoj mjeri kao i tuđe pravo da nudi obrazovanje (protiv ovoga se borite licenciranjem). “Moja” dodatna reforma može pretpostavljati (zapravo vi pretpostavljate) što god ali nikako ne ugrožava vašu tezu da država ne može organizirati kvalitetno školovanje. Ako je to doista tako kako kažete onda ne vidim razloga da država ne omogući liberalizaciju obrazovanja po mojoj ideji pa neka konačno i dokaže tu sposobnost organizacije kvalitetnog obrazovanja.

Odgovori

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s